Moskva, 2014.
***********
Sa sinom nemam kontakta već mnogo godina. Da, Lev… Lev Davidovič. Tako je ispalo. To je majka htjela da mu da to ime, ja tu nisam imao nikakvog udjela. Ne, to nema nikakve veze s Trockim. Vi niste prvi koji me to pitate…
A poslije sam upoznao drugu ženu, Marinu. Ona mi uopšte nije odgovarala, više su je zanimali drugi muškarci nego ja. Ah, šta ja to pričam, vi ćete to poslije napisati, i sve će ispasti ne tako, ne onako. To je tako teško objasniti, neće me razumjeti, neće me shvatiti…
Pa šta je s Tanjom? Tanja ima svoj život, predaje, zauzeta je od jutra do večeri, poeziju voli… Kod mene knjiga — masa, i uopšte svega… Kome će sve to pripasti?
S vama pričam veoma otvoreno, i s Korjkinom sam juče isto tako otvoreno pričao. Veoma. Prvi put u životu sam ga nazvao Vitja. Vitja…
Ja sam mrtvac vremena i rata, trebao bih biti srećan što me nisu ubili u ratu, i zato sam htio nešto da učinim zauzvrat… Nije uspjelo, nije pošlo… Zbog toga mnogo patim. Eto, kad mene ne bude, sjetiće se, bio je takav čovjek, samo će šah spominjati, a to je potpuna glupost. Ma šta vi to govorite — ime Davida Bronštajna…
Ne mogu ni da čujem svoje prezime, na stranim jezicima se bar nekako drukčije izgovara, tamo još kako-tako. Pričati o svojim ličnim problemima na pozadini problema cijele generacije koja je prošla rat i doživjela toliko teškoća, ne mogu. Ne mogu naći pravi ton, ton… Shvatite me kako treba. Naravno, imao sam težak život, ali kako da se žalim kad je život mnogih bio još teži? Na kraju krajeva, ja sam mogao da putujem u inostranstvo i vidim svijet… Drugi su mogli samo da sanjaju o tome. Pa to je bila potpuno zatvorena zemlja, i svi su sanjali da bar jednom prođu Champs-Élyséesom ili Piccadillyjem. A ja sam sve to vidio sasvim mlad. Sudbina mi je ostavila život. A zašto? Da bih izjavio da igram bolje od svih?
Shvatite, ja se svega sjajno sjećam. Sjećam se i dana 10. maja 1940. godine, kada su Nijemci napali Holandiju, zar ne? Sve pamtim, još sam živ, ja sam veoma složena ličnost, volio sam život u svim njegovim pojavama, od djetinjstva me sve interesovalo. I ovo i ono. Sve sam htio znati, a na kraju ništa ne znam…
…jer Morfi i Andersen su igrali, i šah igrali! A Filidor je pisao o šahu! Imate li minut, sada ću da priđem polici, uzeću knjigu… evo… evo… našao sam. „Ko ne zna igrati završnice, ne zna igrati šah“. Eto tako! I sve je to rečeno. A to je rečeno prije dvjesta godina. To je na stranici 91: „Priručnik za šah“ Petrova iz štampe u Petrogradu iz 1824. godine.
Evo šta ću vam reći: nijednu svoju knjigu ne volim, pa ni žutu „Turnir velemajstora“ — glupa knjiga, nisam je ja napisao. Iskreno da kažem: „Turnir velemajstora“ napisao je Boris Samojlovič, a ja sam samo davao varijante, analizirao. Tada sam gledao partije starih majstora, pa sam se trudio da im imitiram stil. Pa šta ako su generacije učile po toj knjizi, nije u tome stvar…
A druge knjige su još gore od te. Fürstenberg je devedeset posto izmislio. „Učenik čarobnjaka“. Čarobnjaka! Kakvog još čarobnjaka, kad ja nijedan sretan dan u životu nisam imao, razumijete?
Kako mislite, da sam imao srećan život, da li bih ja smišljao sve te hronologije, brzi šah? Pa gdje je tu „čarobnjak“? A sad ja ne idem tamo gdje treba, šta ja ovdje radim? Sav svoj život sam pokvario. Sve lošije vidim, svaki dan gubim snagu…
…razumijete, kada sam igrao protiv Botvinikа, dobro sam razumio da je to nešto sasvim drugo nego kad su Kapablanka i Aljehin igrali. Botvinik je smislio neki „šampionat željezničke zadruge“, a prije su stvarno igrali za svjetsko prvenstvo. Smatram da sam bacio rukavicu njegovom izmišljenom sistemu, gdje gotovo svi svjetski problemi zavise od jednog poteza pješaka. A ja sam htio pokazati da je to igra, samo igra, razumijete?
Evo on piše da su kagabeovci sjedili u sali tokom meča i podržavali me. To je potpuna glupost. Potpuna… Iako sam se s Abakumovim zaista nekoliko puta susreo. I za vrijeme meča i prije njega. Činio mi se pametnim, inteligentnim čovjekom. Iako je Abakumov bio glavni ‘Dinamaš’, za vrh vlasti je bio potreban Botvinikov šampion, ja sam, za razliku od Botvinika, nikad nisam bio ni u komsomolu ni u sindikatu. Ja sam bio u „Dinamu“, a tamo sindikata uopšte nije bilo…
A to što sam često odlazio iza bine — to je tačno. Nisam htio da ostajem sam s njim, zato sam i izlazio iza scene… Kad na vas sjedi čovjek, ne gledajući vas u oči, zračeći grudvu negativne energije, možete izgubiti bilo koju poziciju…
…imate li minut, sad ću da uzmem knjigu s police, nedavno sam je ponovo pregledao. Evo… Profesor Sikorski, izdanje iz 1909. godine, štamparija Šultenko, zove se „Duša djeteta, duša životinje, duša odraslog čovjeka“. Nevjerovatno zanimljiva knjiga. Niste je čitali? Hoćete da vam pošaljem? Biće vam zanimljivo… Mada bi u Kraljevskoj biblioteci u Hagu morala da postoji, naravno. Obavezno, obavezno je pogledajte. Ne zaboravite: profesor Sikorski.
Osjećam se loše, loše, užasno… Užasno… Sve me boli. Razumijete, meni je samome teško. Zašto sam se preselio u Minsk? Pa penzija mi je bila pedeset dolara, razumijete? Rekli su mi, sjećam se, otvori račun, Iljumžinov ti je penziju odobrio — 500 dolara mjesečno. Ja otvorim račun u banci, a mislite li da mi je Iljumžinov prebacio ijednu kopejku? A da sam pobijedio Botvinika, penziju bih sigurno dobio…
(Nastaviće se)