
Moskva, 2014.
***********
4.2.2002
Zvao me u hotel „Rusija“: „Vidite, zvao sam vas u hotel, a gotovo sigurno nas sada slušaju, vi ste stranac, a ja, vidite, ne bojim se da zovem i pričam vam sasvim otvoreno. Ne bojim se. Kako ste? Moj pritisak je vrlo visok, uzimam po tri tablete dnevno. Povodom mog 75. rođendana organizovao sam turnir na Havajskim ostrvima, ali nisam otišao, ne želim tu prašinu, razumijete, ja sam poznata ličnost, ovdje me svi poznaju, a oni tamo ne razumiju moju popularnost ovdje.
…Averbah je jednom došao kod mene i pitao da li je tačno da idem u Izrael. Kažem mu, ko ti je to rekao? Tiho, Suetinu su rekli. A ja nisam ni pomišljao na to.
Sve je to Baturinski provocirao da odem. Takav ološ. „S obzirom na tvoje sadašnje uspjehe“, govorio je Baturinski, „pripada ti samo jedan inostrani turnir godišnje.“ A ja sam svake godine dobijao više ličnih poziva na turnire, ali me niko nije slao i nije ni spomenuo to. On je tada širio glasine o svima koji su odlazili ili o onima koji bi možda mogli da se odluče na taj korak, da bi ih kasnije napadao — a šta sam ja govorio? To je bilo u februaru 1978. godine.
Usput, o februaru. Znate, imam ideju da organizujem turnir svih onih rođenih u februaru, zatim onih iz marta, pa aprila, a potom — opšti — svih pobjednika. Šta mislite o toj ideji? Da imate više vremena, ispričao bih vam još mnogo toga. A kako vam se sviđa ovo: da se održavaju prvenstva u različitim starosnim kategorijama — ne samo kao sada do 20 godina, nego i od 20 do 30, od 30 do 40 i tako dalje. Ili igrati šah bez lovaca. Ili bez konja. Imam mnogo ideja, pun sam informacija, o idejama da i ne govorim…
A kakve su ideje imao Botvinik? Mislite li da nisam vidio da se ne smije gubiti pješak i dati bijelim lovački par u 23. partiji? Mislite da nisam vidio? A anđeli? To su mi moji sekundanti „nametnuli“ u moju glavu. U glavu su mi nametnuli… Nisam od njih imao nikakvu podršku, samo su mi zavidjeli. Furman bi jednostavno rekao: — Idi! A kad smo raspravljali koju varijantu izabrati, on je uvijek insistirao na svom.
A Konstantinopoljski je htio da igram na prednost u otvaranju. A meni nije trebala prednost, trebalo je da dobijem svoje pozicije. A Boleslavski je uopšte htio čim prije da ode kući u Minsk…
Samo je Boris Samojlovič vjerovao u mene. A oni su odgurali Vajnštajna, oni su samo htjeli biti u glavnim ulogama. Shvatite, sada vam veoma iskreno govorim. Botvinik je uslovio da sekundant može biti bilo ko, samo ne Vajnštajn, jer ga nije volio. Mislio je da mu se Vajnštajn suprotstavlja, dok sam se sam borio za titulu prvaka. Ali da je Boris Samojlovič rekao da treba da insistiram da on bude moj sekundant, ja bih insistirao, ali on se nekako povukao, dobrovoljno je izašao sa scene…

23.4.2002
„…Ja se divim braći Rajt. Oni su prvi poletjeli u vazduh, stvorili moderno vazduhoplovstvo — vi sada u Amsterdamu šetate i mirno kupujete kartu za avion i za čas ste u Londonu. Manje od toga? Pa, vidite. Naravno, kod vas u Holandiji putovanje u inostranstvo je samo pitanje kupovine karte, a kod nas — da ste samo znali kako se stoji u redovima za vize, kakvih problema s pasošem…
Svi sajtovi i šahovski časopisi nastavljaju tiho sabotirati, ne objavljuju vrijeme provedeno na razmišljanje. Dobijaju se „slijepe partije“. Bavim se šahom već pola vijeka i sve više mislim da to ne proizilazi samo iz nečije lenjosti, nego svjesno, da ljudi ne bi mogli naučiti…
Shvatite, to je najobičnija igra. Jednostavna igra na tabli. Veoma jednostavna. Sve se svodi na to ko će zauzeti prostor u centru. Da, šesnaest centralnih polja. Vi sami igrate po centru, razumijete o čemu pričam. Zato je profesionalac — onaj koji zauzme taj prostor, a amater — onaj koji to ne može. Eto, to je sve. Jednostavnije od kuvanog krompira. Samo treba savladati standardne pozicije, a njih nije mnogo. Naučiti da se igraju standardne pozicije… Naučiti kako povući konopac na svoju stranu. Šta je u suštini šah? Šezdeset i četiri polja. Bez crnih. Ja sam negdje pročitao da su polja nekad bila jednobojna, pa je tako bilo bolje. Svirati klavir, gdje se takođe po crnom i bijelom tipka, mnogo je teže nego šah…
Pa šta je čudno što dječaci već sa deset godina znaju sve o šahu, a sa dvanaest postaju velemajstori, shvatite, ovo je jednostavna igra, vrlo jednostavna… Sad sa dvanaest godina dječaku daju titulu velemajstora. Završnu titulu. A šta će dobiti sa dvadeset? Sa trideset? Sjećate se, još u Hastingsu sam vam govorio: odigraj petnaest puta velemajstorski normu — dobiješ bronzanog konja, trideset puta — srebrnu damu, pedeset — zlatnog kralja.
…naravno, šah izaziva negativne emocije, to je jasno. Šah je velika i nesigurna mentalna opterećenost i izaziva loše emocije… Stotine puta sam u praksi pristao na remi iz bolje pozicije, jer nisam želio da me tako gledaju. Kad bi uhvatio taj pogled ispunjen ljutnjom i neprijateljstvom upućen prema tebi…“
(Nastaviće se)