Genna Sosonko: David Sedmi (86.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

A znate, kako je na meču SSSR — SAD u Moskvi Reševski prišao Hruščovu i zamolio ga da pomogne da održi njegov meč s Botvinikom. Hruščov mu je obećao, potom su Amerikanci otišli, a stvar je preuzeo Sportski komitet. Pozvali su federaciju. Botvinik se uplašio da igra. Predložili su meni, stvar se razvijala, da mene izbace na vrh i rekli — potpiši papir da ćeš obavezno taj meč dobiti. Ja — kako mogu takav papir potpisati, pa to je igra, sve se može dogoditi. A meni — ne potpišeš, neće biti meča uopšte. Ukratko, potpisao sam, počeli su pregovori, dogovorili smo se da igramo 12 partija u Savezu, 12 u Americi. Planirali su da počnu u jesen 1956. godine, ali onda su počeli događaji u Mađarskoj i sve je otkazano…

Kod vrata Kluba, uzimajući mi fotoaparat: „Ne, ne, nikakve fotografije.“ Volio je da se fotografiše, iako je na početku uvijek odbijao. Tako je i tada, skinuvši naočale, upitao: „Misliš da je bolje da stojim tamo? Je li dobro? Da li sam u kadru?“ Prošao je rukom po glavi pre nego što sam pritisnuo okidač fotoaparatom. „Uspjelo? Siguran si da je uspjelo?..“

Stideći se ranog ćelavljenja, nosio je kapicu, potom bejzbol kapu ili beretku. Ali na dobrodušne šale nije se ljutio, i sam se šalio kad su mu u Cirihu 1953. godine poklonili novinu — „garantovano patentirani preparat za rast kose“.

Godine 1975. na nacionalni turnir u Vilnjus došao je Bronštajn sa mladim majstorom Anatolijem Koroljevim, koji je upravo bio imenovan za starijeg trenera „Dinama“. Jasno je da je Bronštajnu trebao ne sekundant, nego svježi čovjek kome bi mogao da ispriča svoje misli.

Koroljov se sjećao da oni zapravo nisu mnogo provodili vremena igrajući šah, nego su puno šetali i razgovarali. Litvanija je tada za stanovnike glavnog grada bila „kao inostranstvo“, pa su čak i barske kafane u Vilnjusu bile za njih prava egzotika. Jednom je Bronštajn tokom šetnje predložio Koroljovu da uđu u jedan od tih barova. Narudžba Davida bila je originalna: trideset grama konjaka za svakog od prisutnih i dvadeset za sebe. „Za početak“, razmišljao je Koroljov i podigao čašu očekujući zdravicu. David Ionovič je pažljivo prelio konjak u dlan oblikovan kao čamac i energično ga protrljao nekom sićušnom krpom. „Pij, Tolja, i idemo“, rekao je gospodin zagonetnom sekundantu, a pod začuđene poglede posjetilaca bara, ta čudna družina se udaljila…

Sjetio se: Tilburg. Interpolis turnir. 1993. godina. Nekoliko minuta do početka kola, a fotografi već namještaju svoje aparate na veliku salu gdje igraju velemajstori. Bronštajn zauzima mjesto za stolom, češlja kosu, skida naočale. Bljeskovi magnezija, žamor kod gledalaca. Ali šta je to? Sva ta gužva je iza njegovih leđa, gdje igraju Smislov i Geler. On sjedi sam, potpuno potišten, s rukama spuštenim na ramena, i niko mu ne prilazi. Zazvuči gong, fotografi prave posljednje snimke, sudija Gijsen već im maše da prestanu, i on sve shvata. Stavlja naočale i polako pomjera pešaka sa mjesta za dva polja…

Ušli su u Klub. Sala, na čijem su zidu fotografije svjetskih šampiona. Zaustavili su se. Tiho je gledao u njih. I ja sam se sjetio. Jednom u Belgiji, gdje je Bronštajn igrao na jednom turniru, zaustavio se ispred panela sa fotografijama šampiona i dugo ih posmatrao, prebacujući pogled s jednog na drugog. Zatim je udahnuo i rekao Fürstenbergu:
„I ja bih želio da visim u ovom nizu…“

Muzej Kluba. Slike, litografije. Zastavice, pehari, plakati. Šah različitih vremena, izrađen od drveta, porculana, slonovače, metala. Šahovski sto za kojim su se igrali mečevi Karpova i Kasparova, sa dvije crvene zastavice sa srpom i čekićem.

Bronštajn se zaustavlja pored pehara, dobijenog za pobjedu u radio meču SSSR — SAD, održanom u septembru 1945. godine. Naši šahisti su tada porazili Amerikance rezultatom 15,5:4,5 i dobili pohvale samog Staljina. Mladom Davidu Bronštajnu je pripala čast da učestvuje u tom meču i dva puta je lako pobijedio Santaijeru. Partije su tada počinjale u pet sati naveče po moskovskom vremenu i završavale se duboko u noć.

Ponovo ga slikam. Kaže da mu se ne sviđa kako izgleda na fotografijama. Ponovo sređuje kosu. „Je li ovako bolje? Ili ovako…? Sačekajte malo, skinuću naočale.“

U kiosku u predvorju gleda samo ovu novu knjigu „Meč Botvinik — Bronštajn 1951. godine“, komentare Botvinika. „Pogledajte šta on piše! ŠTA on piše o toj policiji!..“

(Nastaviće se)