
Moskva, 2014.
***********
„Fudbal sam ranije volio, a volim ga i sada. Pa ja sam živio na bazi ‘Dinamo’, znao sam sve fudbalere, i Mihaila Jakušina, koji je kasnije postao čuveni trener…
Kad bi ga novinari gnjavili pitanjima o strategiji Dinama, on bi uvijek govorio: ‘Ako je lopta kod nas, cilj nam je da probijemo protivničku odbranu i damo gol. A ako je lopta kod protivnika, cilj nam je da se branimo i ne dozvolimo im da daju gol.’ Eto ti čitava strategija.
Sjećam se i Butusova, čak i Baškova se sjećam, igrali su prije rata u Kijevu. E, vidiš koliko sam star…
…a to što kažu da se za dva i po sata može odigrati bolja partija nego za pet minuta — to je iluzija. Iluzija i obmana.
Vi sad pričate da se na internetu igraju kvalitetne partije od tri minuta, pa čak i od jedne minute.
Pa dobro, vi razumijete o čemu pričam, svi već razumiju.
A o čemu sam ja cijelog života govorio? Pa zašto onda ne pređu svi na takvu igru? Zašto? Znate li vi koje su moje pobjede na koje sam najponosniji? Ne znate? Reći ću vam: tri brzopotezna turnira za nagradu ‘Večernje Moskve’ — 1948, 1952. i 1953. godine — to su moja najbolja dostignuća!
Danas ima puno turnira s ubrzanim tempom, ali mene tamo ne zovu. Ja sam te turnire izmislio, a oni se mene više ni ne sjete.
A nekada je bilo drugačije. Kad sam, poslije banketa u hotelu ‘Metropol’ nakon Olimpijade 1956. godine, izašao na ulicu, Najdorf je povikao: ‘Nosite najboljeg šahistu na svijetu!’
I ljudi su me podigli i nosili. Bilo je to baš na mjestu gdje sada stoji spomenik Marksu.
A inače… meni se jako sviđa kako je igrao Laburdone.
Znate li partije Laburdonea? Savjetujem vam — odigrajte ih ponovo, iznova ih proučite. Kad me pitaju čiji sam ja učenik, uvijek kažem: Laburdonea. Ja sam učio igrati šah od Laburdonea…“
„Znate, nije moglo tada da se desi da Botvinik ne osvoji titulu svjetskog prvaka 1948. godine — jednostavno nije moglo da bude drugačije.
A ja sam ga, eto, precijenio. Mislio sam da je on veliki pozicioni igrač — a tek pred kraj meča sam shvatio da je on, kako je govorio Simagin, ‘plitkoumni taktičar’.
Iako Simagin to možda nije rekao direktno o njemu, ta rečenica savršeno pristaje Botviniku — ‘plitkoumni taktičar’.
Iskreno, meni se Botvinikova igra nikad nije dopadala. U Kijevu su igrali drugačiji šahisti — intuitivni, smjeli. Tu moskovsko-lenjingradsku školu mi smo zvali: top d1–c1.
A mi smo igrali drugačiji šah — naši junaci bili su Morfi, Andersen, Špilman.
Prema Botviniku smo imali sumnjičav odnos — svi ti njegovi pozicioni planovi bili su nam strani i nerazumljivi.
Na prvenstvu SSSR-a 1944. godine u Moskvi odigrao sam s njim svoju prvu partiju. Bila je prekinuta, i on je zapisao ne baš najbolji potez. Uspio sam da ga nadmudrim u završnici.
Odigrao sam potez koji dobija i otišao u bife da popijem čašu čaja.
Kad sam se vratio — nema ni Botvinika ni stola. Sudija mi kaže: Botvinik je predao, i već je na tom mjestu postavljena druga partija za doigravanje.
…Botvinik se uvijek držao po strani. Ne sjećam se da je ikad ikome pružio ruku — samo bi ispružio dlan, a mi smo znali šta to znači. Bilo je jasno: on je ‘poseban’.
Poslije osvajanja titule, zavrtilo mu se u glavi. Počeo je da se osjeća kao bog. Mislio je, valjda, da se svi mi ostali okrećemo oko njega kao planete oko sunca.
Već četrdeset godina on priča kako je pobijedio mene u završnici jer sam konja pomjerio na pogrešno polje — i tako uspio da sačuva titulu svjetskog prvaka.
Jedan pogrešan potez konjem — i od toga tolika slava!
U tome ima nešto nesrazmjerno…
…niko osim Botvinika tada nije imao ideju da osvoji titulu svjetskog šampiona — toliko je naše poštovanje prema tradiciji bilo duboko: prema partijama Kapablanke, Laskera, Aljehina.
Među sovjetskim šahistima nije bilo nikoga ko je želio da postane svjetski prvak. Nikoga!
Osim jednog čovjeka.“
„Pobijedivši 1925. godine Kapablanku u partiji tokom simultanke, shvatio je — šah je, u suštini, primitivna igra. Vrlo jednostavna.
A kada je postao svjetski šampion, zapravo je obmanuo šahovski svijet, koji je očekivao aktivnog šampiona — a dobio je čovjeka koji za tri godine nije odigrao nijednu jedinu partiju.
Poslije 1948. godine — tri godine bez ijedne partije!
A zašto je uopšte bio organizovan taj turnir? Trebalo je jednostavno proglasiti Evea svjetskim šampionom, organizovati među-zonski turnir i turnir kandidata, a pobjednik bi igrao meč sa šampionom.
Ako je Botvinik toliko želio uredan sistem, moglo je i tako.
A organizacija turnira 1948. godine? Pa to je bila parodija turnira! Dvonedjeljna pauza između Haga i Moskve — ruganje svima!
Sjećam se, tada sam pitao Keresa: ‘Pavle Petroviču, kako ste tada mogli da dozvolite sve to?’
A on me tako pogledao… da sam odmah zaćutao: povlačim pitanje.
Tada je sve bilo prilagođeno Botviniku — a znalo se, pa i sam je govorio, da ne može da izdrži više od petnaest partija zaredom…
(Nastaviće se)