Piše: GM Sergey Shipov
Problem Fišerovog šaha je u tome što partije nemaju gotovo nikakvu vrijednost za gledaoce.
U klasičnom šahu uvijek je korisno posmatrati partije jakih igrača — bilo da su to Morphy, Štajnic, Spaski ili Kramnik. Ideje koje se vide u tim partijama mogu se redovno primjenjivati u sopstvenoj praksi, prenositi učenicima i slično.
A u Fišerovom šahu, gdje se početne pozicije snažno i konkretno razlikuju, vjerovatnoća primjene viđenih ideja otvaranja, pa čak i ideja središnjica manja je otprilike 960 puta.
Niko ih neće gledati radi učenja. Tamo ima previše konkretnosti, svojstvene baš toj početnoj poziciji. A kada će se ona ponovo pojaviti kod vas ili kod vaših učenika?
Postoje samo dvije mogućnosti: jednom u životu ili nikada!
Zato nema nikakvog smisla čuvati u pamćenju rezultate takvih analiza.
Pješačke strukture u mnogim partijama Fišerovog šaha toliko su neobične da ih opet nema nikakvog smisla proučavati — nikakvog praktičnog smisla za budućnost.
Tako dolazimo do zaključka da je Fišerov šah nešto prolazno, nešto što nema šanse da postane trajno nasljeđe čovječanstva. Odigra se, vidi se — i odmah zaboravi.
A obični, klasični šah je vječan. To je nauka, zbir znanja, ideja i vještina. Učili smo ga, učimo ga i učićemo ga!
P. S. Naravno, na velikoj dubini Fišerov šah se pretvara u normalan šah. Završnice su tamo sasvim standardne. Tako da lijepe kombinacije i završnice iz odigranih partija mogu biti korisne.
Ali — samo to.
(Preneseno sa fejsbuka)