Genna Sosonko: David Sedmi (65.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Na Olimpijadama i ekipnim prvenstvima Evrope Bronštajn je uvijek igrao veoma dobro, ali od kraja šezdesetih godina prestali su da ga pozivaju u reprezentaciju.
Uprkos zakulisnim igrama i intrigama koje su uvijek bile prisutne u sovjetskom šahu, sportski princip je ipak uglavnom poštovan, pa su za nacionalni tim igrali Botvinik, Smislov, Bronštajn, Keres, Geler.
Kasnije su njihova mjesta zauzeli Petrosjan, Talj, Spaski, Štajn, Korčnoj, Polugajevski — šahisti čiji su sportski uspjesi bili veći od Bronštajnovih.

U sedamdesetim godinama sovjetskim šahom su već upravljali predstavnici nove generacije, predvođeni Karpovom, a iza njih je već dolazilo još mlađe pokoljenje, koje je predvodio Kasparov.
Na prvenstvima Sovjetskog Saveza oni su pokazivali neuporedivo bolje rezultate od veterana, koji čak nije uvijek ni uspijevao da se kvalifikuje za ta prvenstva.

Ali, naviknut od mladih dana na izuzetan status u hijerarhiji sovjetskog šaha, Bronštajn nije mogao da se pomiri s promjenom svoje pozicije kada je njegova zvijezda počela da tamni.

Prisjećao se:
„I sam sam dijelom bio kriv: nijednom se nisam obratio ni Šahovskoj federaciji, ni Sportskom komitetu s molbom da me pošalju na neki turnir. Sjećam se kako sam, po povratku s turnira u Jugoslaviji 1979. godine, ljutito rekao svemoćnom zamjeniku predsjednika Sportskog komiteta SSSR-a Ivoninu: ‘Nikad više neću doći kod vas za neki turnir, jer se pravite da mi dajete hiljadu dolara kao da je to vaša lična milostinja.’”

Tadašnji nadzornik šaha u Sovjetskom Savezu, razgovarajući s pedesetpetogodišnjim velemajstorom, vjerovatno je zaista smatrao da, šaljući Bronštajna na međunarodni turnir, čini dobrotvorni čin — jer Bronštajn, prema njihovom viđenju, više nije imao nikakve veze s uspjesima sovjetskog šaha, o kojima je Ivonin mogao da podnosi izvještaje.

„Načelnik šahovskog odjeljenja jednom mi je rekao da je jedan turnir godišnje sasvim dovoljan za igrača mog nivoa, a da lična pozivna pisma koja dolaze na moje ime — za njih nemaju nikakav značaj!“ — prisjećao se Bronštajn.
Mislio je na Viktora Baturinskog, koji mu je jednom, pokazujući prstom ka plafonu, rekao:
„Tamo gore su veoma nezadovoljni…”

Funkcioneri zaista nisu voljeli tog bivšeg trijumfatora iz prošlih vremena, ali su, videći naravno njegovu nemoć, dopuštali mu da igra ulogu nebeskog samotnjaka, gradskog ludaka, originala i čudaka koji maše kartonskim mačem.

Ljudi koji žive u donkihotovskoj stvarnosti po pravilu nisu u stanju uvjerljivo obrazložiti svoje postupke. S pragmatičarima ulaze u sporove bez rješenja, a one na vlasti — iritiraju.
To su vječiti otpadnici, nemoćni da promijene svijet, da svoju stvarnost učine opšteprihvaćenom — i zato nikome nisu potrebni.

U očima funkcionera, on je bio prosto plašljiv, svojeglav, ali potpuno bezopasan.
Znali su da imaju posla s čovjekom koji „govori kao besjednik, ali je plašljiv kao muva“.

Neka ga — mislili su oni — jer u suprotnom će opet početi da kritikuje sistem selekcije koji je odobrila sovjetska federacija, ili da piše žalbe i pisma FIDE-u, kao što je već radio, na primjer, kada je molio da ga uključe među učesnike među-zonskog turnira.

Odnosi prema Bronštajnu mogli su se uporediti s odnosom prema lutajućem idalgu u vojvodskoj kući: gledali su ga kao čudaka koji govori kako nepravda mora biti srušena.
I to je bilo — smiješno.

Kada su Bronštajna pitali — ima li učenike, odgovarao je:
„Nemam ni učenike, ni sledbenike. Niko ne gleda na šah kao što gledam ja“.

Ovako izjašnjenja su često bila rasprostranjena u intervjuima i člancima Davida Bronštajna. Tako je govorio i meni, ponekad dodajući da sebe smatra učenikom Laburdonea.

Bronštajn je konsultovao Viktora Korčnoja, Nonu Gaprindašvili, Maju Čiburdanidze. Kad se našao na Zapadu, trenirao je šahiste Španije, Islanda, Engleske, Belgije.

Nema sumnje da je druženje sa velemajstorom takvog kalibra bilo korisno svakom, ali Bronštajn nije imao sposobnosti trenera. Mogao je da pronađe neobičnu ideju, briljantnu kombinaciju, originalan plan, ali njegovo razmišljanje nije bilo didaktično. Bronštajn je zastupao improvizaciju, ali može li se ovaj deo igre naučiti? Jer istinsku improvizaciju može samo onaj ko dobro poznaje osnove.

Kada je Bronštajn postao šahovski profesor u Ovjedu, od njega su očekivali čudo. Veliki David Bronštajn dolazi u provinsijski španski grad da ljubiteljima prenese svoje iskustvo i znanje!

Ali stvarnost je bila drugačija. I nije bilo u pitanju to što su stvari koje su njemu bile same po sebi razumljive, drugima bile nejasne. Prevelika je bila težnja za originalnošću, često prelazeći u pretjerano originalno ponašanje.

On je rasipao misli, zanimao se, izazivao kod učenika prije divljenje nego što je davao konkretna znanja. Profesor je stalno skretao s teme, ponekad je mogao da pomjeri figure sa table i, tvrdeći da su šahovski potezi veoma jednostavni, počinjao je da razmišlja o demarkacionoj liniji i kinetičkoj energiji figura.

Bio je dobar uveče u kafiću, uz čašu crnog vina, ali ne i u univerzitetskoj amfiteatru. Vrlo brzo je to postalo jasno svima.

(Nastaviće se)