Moskva, 2014.
***********
Ako u sovjetsko doba nije smio da kaže ono što misli, onda kada se pojavila mogućnost da sve ispriča javno, on je i dalje nastavio da govori u alegorijama i nagovještajima, stvarajući oko sebe atmosferu misterije.
Kad bi po ko zna koji put rekao:
„Vi razumijete, naravno, šta sam htio da kažem“, čovjek je imao poriv da odgovori: „Ne razumijem baš najbolje.“
I tada bi se u glavi pojavila ona stara, sa časova književnosti poznata misao Dobroljubova: „Nije toliko važno šta je autor htio da kaže, već šta se reklo kroz njega.“
Bio je i otvoren i povučen istovremeno.
Nije govorio sve do kraja.
Ali — iskrenost i zatvorenost ne moraju međusobno da se isključuju.
Stalno sam osjećao to pitanje u našim razgovorima:
Kako će njegove riječi biti protumačene? Šta će se dogoditi ako budu objavljene? Kakve posljedice mogu imati po njega lično?Opterećen tabuima o stvarima koje su, kako je njemu izgledalo, svakome jasne i bez objašnjenja, istaknuti fizičar Isak Hazatnikov u svojim memoarima upozorava da ne govori sve do kraja, i da: „Čitalac može sam da se dosjeti mnogih stvari.“
Naravno, ne radi se o nekim vojnim tajnama, već o ljudima i situacijama tog vremena.
Ali zapravo, upravo to što naučnik predlaže čitaocu da sam shvati — jeste ono najzanimljivije. A čitalac, ako nije živio u to vrijeme, neće shvatiti ništa.
Tako i Bronštajn stalno ponavlja da je na njega vršeno psihološko pritisak, da su mu „Botvinik i njegova ekipa oteli titulu“, ali kad bi ga pitali za konkretne detalje, samo bi se ironično osmjehnuo, značajno pogledao sagovornika i nastavio da govori u zagonetkama.
Ako ja, koji sam proveo skoro tri decenije u Sovjetskom Savezu, ne razumijem uvijek šta on podrazumijeva, na šta aludira — kako li je tek bilo Bronštajnovim slušaocima na Zapadu?
U prvom izdanju svoje poznate knjige „Međunarodni turnir velemajstora“, Bronštajn je ostavio sopstvene partije protiv Gelera i Smislova praktično bez komentara, uveren da će: „Čitalac sve shvatiti sam.“
A onda se čudio što:„Niko ništa nije shvatio.“
Poznata tehnika ćutanja, oslanjanje na metatekst, gdje je glavno sadržano u „pukotinama“ između rečenica, u pauzama — to je bio njegov omiljeni pristup, naročito kad bi se povela riječ o meču s Botvinikom.
Stvarao je mnoštvo verzija, prilagođavajući ih slušaocu, kao što krojač prilagođava odijelo prema željama mušterije.
U objašnjenjima iz kasnijeg perioda odjednom su se pojavili podaci koji ranije nisu bili pomenuti, ali su eto, „iznenada isplivali iz sjećanja“.
Jednom je svom saradniku Tomu Fyrstenbergu rekao: „Postao sam velemajstor da bih izvukao oca iz zatvora, a nisam osvojio meč za svjetsku titulu da on ponovo ne bi završio u njemu.“
Ali već narednog dana govorio je da nije baš sve bilo tako, da je Tom — zapadni čovjek i da on to ne može razumjeti.
„Vrijeme Sovjetskog Saveza i tajni je prošlo, ali kad se povede riječ o meču s Botvinikom, Bronštajn je i dalje govorio u zagonetkama, nije dovršavao misli, odgovarao polurečenicama: „Znate i sami, nisam mogao da dobijem taj meč, nisu mi dali da ga dobijem, itd.“— piše Hans Rej.
„Vrijeme je da stvari nazovemo pravim imenom i da se kaže istina o tome što se tada stvarno desilo.“
Pola godine kasnije, Bronštajn je govorio jednom holandskom velemajstoru da ga tada u Moskvi niko nije pozivao nigdje, da ga niko nije tjerao da izgubi meč za svjetsku titulu.
Ali već nekoliko mjeseci kasnije, u novom intervjuu, opet je govorio:
„Znate već, bio sam primoran, jednostavno nisam mogao da dobijem taj meč“, ponavljajući stare aluzije i podižući staru zavjesu tajanstvenosti.
(Nastaviće se)