
Moskva, 2014.
***********
Bronštajnu je prijalo kada su ga nazivali „posljednjim romantikom“. Tvrdio je da je uvijek igrao stavljajući estetsko zadovoljstvo u prvi plan, samo što je, htio ne htio, morao da se povinuje glavnom cilju igre — rezultatu. U članku pod naslovom „Učim da igram sve…“, tvrdio je da je u finalu državnog prvenstva 1944. godine igrao veoma dobro, da je pobijedio u nekoliko lijepih partija, ali je zauzeo petnaesto mjesto.
Zato je godinu dana kasnije „igrao na poene“, i takva taktika nije se mogla ne odraziti: osvojio je treće mjesto. U stvarnosti, Bronštajn, koji je neumorno radio na šahu, jednostavno je značajno napredovao tokom te godine — postao je uravnoteženiji, iskusniji, unaprijedio je tehniku.
Kako čovjek sve više i više spoznaje prirodu, za romantizam ostaje sve manje mjesta, i romantična igra u šahu danas je osuđena na poraz.
Duh takmičenja i rivalstva prožima sve sfere ljudske djelatnosti. Nadmetanje, dvoboj, težnja da se dokaže da si bolji i jači — to privlači milione ljubitelja šaha. Takva je ljudska priroda, i svaka nova generacija ići će tim putem.
Ponekad, ipak, Bronštajn je i sam shvatao da su njegove optužbe besmislene:
„Sa žaljenjem ili bez, mora se priznati da sportski element u savremenom šahu ‘proguta’ sve ostalo, a greške velemajstora treba objašnjavati prirodom rada mozga, a ne zamućivati stvar duhom ‘promašaja stoljeća’.“
Ili bi, u drugom trenutku, zaboravivši sve što je ranije govorio, potpuno preokrenuo svoje stavove i tada bi iznenada zazvučao vrlo jasan i uvjerljiv glas:
„Šahista sportskog pravca u životu nema, to su izmišljotine. Postoje jednostavno — šahisti: jaki, prosječni i slabi. Postoje upućeni amateri. Ali šahista sportskog pravca — nema. Nema i tačka. To je mit, magla, dim, priviđenje…“ Bronštajnu nije bilo po volji to što je do istine postalo moguće doći pomoću mašine, što je pamćenje zauzelo mjesto improvizacije i onoga što se u starim vremenima zvalo nadahnućem.
„Izumivši računare, pomeli su sa zemlje tako divnu igru kao što je šah. Šah je u krizi zato što je izučen. Nestao je osjećaj tajne. Današnji šah nema ništa zajedničko s onim šahom koji je igralo moje pokoljenje“, pisao je Bronštajn.
Slične misli nisu nove. Gotovo istim riječima iznosili su ih Smislov i Fišer, o krizi šaha pisali su i Lasker i Kapablanka:
„…Savremeni razvoj šahovske igre ne pogoduje slobodnom letu mašte; on ne nagrađuje, već razočarava, tako da rad mašte na kraju postaje bezvrijedan. Naravno, korisno je igrati bolje od protivnika, ali to još nije dovoljno za pobjedu.
Logički ishod partije često bude remi, iako je jedan protivnik nadigrao drugoga. Prednost stečena u igri često je suviše mala i suptilna i, kad se baci na skalu procjene igre, prosijava se poput sitnog pijeska kroz grubo sito.
Uzrok tome nije nikakva slabost savremenih majstora — naprotiv, u njihovoj je snazi — niti u pravilima starih šaha, već u radikalnoj reformi uvedenoj u igru u XVI vijeku.
Zahvaljujući uvođenju rokade, napadi na kralja postali su krajnje otežani; tako je iz šahovske kombinacije nestao važan, možda i najkarakterističniji element.
Vidio sam kako šah sve više gubi draž igre i neizvjesnosti, kako se njegova zagonetnost pretvara u predvidljivost, kako se šah mehanizovao do nivoa predmeta pamćenja; žalio sam zbog brzine tog procesa, koji mi se činio nepotrebno naglim. Nisam išao tim putem, iako sam vidio da je on, na kraju krajeva, neizbježan baš kao i smrt. Šah, za razliku od nauke ili umjetnosti, ima granice. Prema tome, doći će vrijeme kada će domišljat um majstora — u svakom slučaju, s vremenom — uspjeti da skine veo sa posljednjih tajni šahovske igre.
I u tom trenutku, kada primjer majstora bude uputio mase šahovskih amatera ka potpunom razumijevanju igre, njen razvoj biće završen.“
Tako je još početkom prošlog vijeka smatrao Emanuel Lasker.
Naravno, tada računara nije bilo ni na vidiku, pa je veliki filozof igre logično pretpostavljao da će zagonetku šaha riješiti njegovi majstori.
(Nastaviće se)