Piše: Marija MANAKOVA,
velemajstor
Smrt ga je vrebala još od dječijih godina, i svaki put je molio za odlaganje. (Možda je s njom igrao partiju šaha, kao junak u poznatom filmu Ingmara Bergmana „Sedmi pečat“?) Vrlo je volio da priča o tome koliko je puta uspio da izbjegne smrt. Na primjer, u Drugom svjetskom ratu, gdje je dobrovoljno otišao kao partizan. Sagne se za oružjem, a nad njegovom glavom proleti projektil i ubije momka iza njega. Ili sjedi s drugim vojnikom za stolom, jedan naspram drugog, i između njihovih lica proleti metak i u paramparčad razbije tanjir na zidu.
Kad mu je bilo 79 godina, u njegovu kuću su upali banditi, pretukli ga, opljačkali, ali su ga ostavili u životu.
A ako bi sjeo u avion, i tu bi ga čekao razgovor sa smrću: prinudno slijetanje, vazdušne rupe, uzbune, upozorenja. Dešavale su se i automobilske avanture… I svaki put smrt ga mimoiđe. Tako je „izdržao“ skoro 90 godina, a umro je od izliva krvi na mozak.
Zvuči čudno, ali za Srbe se to ispostavilo kao potpuno iznenađenje: bukvalno par sedmica ranije blistao je na televiziji. Bila je velika emisija: davao je intervju, pričao o životu, šahu, muzici, o svojim novim kompozicijama.
Došavši u Srbiju 12. avgusta, počela sam svakoga da zapitkujem o Gligi (kao da sam slutila!), svi su odgovarali: „Drži se odlično, kao i uvijek!“ „Još uvijek vozi auto?“ Ispostavlja se – vozi. Piše muziku. Prati šahovske vijesti. Sreće se s prijateljima.
Svetozar Gligorić: Kako sam preživio 20. vijek? Ni sam ne mogu da shvatim. Moj život je mogao da se prekine mnogo ranije.
Njegovu „zvjezdanost“ nisam uopšte osjećala. Od prvih minuta našeg upoznavanja (a to je bilo prije 18 godina) naterao me je da ga zovem „Gliga“ i ponašao se izuzetno jednostavno. Prošle godine sam uzela intervju od njega, ali ništa nisam objavila, jer nije bilo „vremena za to“. Pisala sam mu izvinjenje. On: „Ma ništa, Mašo, napisaćeš kad budeš mogla.“ Sada se osjećam užasno: osim što je otišao dobar prijatelj, shvatam da je jedini motiv da završim ovaj intervju bio njegov odlazak.
Kažu da duša neko vrijeme ostaje iznad tijela, sve vidi i čuje. Nadam se da me sada čuje i ako nešto – ispravi moj članak u kojem prenosim našu prošlogodišnju razgovor. Ali moram priznati, on to nikada nije radio: volio me je i vjerovao mi. Uzela sam intervju nekoliko puta, i svi su oni bili, kako sada kažu, „rezonantni“: prepisivali su ih, prepričavali, još uvijek ih pominju.
Zapanjujuće, tačnije, očaravajuće (!!!), ali on nije ni na gram osjećao da je stariji. Mladost njegove duše se manifestovala u svemu: u načinu života, u odjeći, u tome što se bavio sportom, i najvažnije – u tome što je u devetoj deceniji života promijenio profesiju. Ostavio je šah i prešao na muziku. „Život je najvredniji što imamo“, volio je da kaže.
Prošlog ljeta, kada sam došla kod njega u posjetu, popio je sa mnom vino, pokušao da naruči hranu iz kineskog restorana. Oni su to „usporavali“ na telefonu. Tada smo otišli tamo uživo. Sjajno smo se proveli. A zatim me odvezao automobilom do mojih prijatelja.
Žalio se samo na dvije stvari: na koljeno, zbog kojeg već nekoliko godina nije imao mogućnosti da igra fudbal i tenis, i na šah, koji nikako nije mogao da izbaci iz glave. Ne, nisu ga „proganjali“ stalno. Ali ako bi slučajno primijetio neku poziciju – mozak je automatski počinjao da analizira. „Smrt je nastupila od izliva krvi u mozak“ – mislim da je ovo nekako veoma simbolično. Predstavljam kako bi sada reagovao da sazna razlog svoje smrti. Neku bi šalu na tu temu napravio.
(Nastaviće se)