
Moskva, 2014.
***********
Pobjeda u partiji, pobjeda na turniru — to je pravo ogledalo talenta u šahu, i jedina ispravna strategija ovdje jeste — pobjeđivati. Žalopojke na okolnosti, objašnjenja da u šahu imaš neki drugi cilj, neki drugi sistem vrijednosti, nikoga nećeš uvjeriti ni u šta.
Uz to, estetske ocjene se stalno mijenjaju. Ako su se ranije efektne kombinacije sa brojnim žrtvama smatrale oličenjem ljepote, danas se publika divi suptilnim manevrima u završnicama Magnusa Karlsena, koji pronalazi nove puteve u pozicijama u kojima bi ranije odavno obustavili borbu.
Ovaj proces je povezan sa burnim razvojem nauke, koja je razobličila romantičarska shvatanja i dala konkretna objašnjenja za mnoge „lirske“ pojave u životu. Nema potrebe posebno isticati da je u šahu, s pojavom računara, taj proces bio još intenzivniji i potpuno je izmijenio pristup igri.
Još do skora obavezna nagrada „za ljepotu“ u savremenim turnirima postala je prevaziđena. Diskusije i skandali koji su se razvijali početkom XXI vijeka nakon dodjele takvih nagrada dobro su poznati svima. Velemajstori, koji imaju sopstvene predstave o ljepoti, bili su krajnje nezadovoljni odlukama žirija i proglašavali članove žirija jednostavno nedovoljno kompetentnima.
Ali stvar nije ni u tome: pojavio se Nemilosrdni Sudija, čije mišljenje svi žele da čuju čim partija završi. Mašina ukazuje na sve greške i propuste, koji su ranije ostajali neprimijećeni.
Šah danas igra neuporedivo manju ulogu u društvenom životu nego, recimo, pozorište, muzika, ali se povoljno razlikuje od umjetnosti upravo po objektivnim kriterijumima, koji ne dozvoljavaju stvaranje lažnih autoriteta i modnih idola.
Muzički konkursi, nagrade i priznanja ustanovljena u književnosti, kinematografiji, televiziji, nose u sebi takmičarski element, pozajmljen iz sporta i unesen u druge sfere.
Ali kriterijum ocjenjivanja u tim oblastima zasniva se na vrlo klimavoj osnovi ličnog ukusa, zavisi od vješte „promocije“, pristrasnosti kritičara i mnoštva drugih faktora. Zato rezultati takvih konkursa ne mogu biti nesporni: svi znaju da čak i Nobelove nagrade za književnost često nose političku pozadinu, a pozornice koncertnih sala širom svijeta osvajaju se ne samo zahvaljujući profesionalnim kvalitetima izvođača.
Na šah to ne utiče upravo zbog takmičarske komponente igre: rezultat partije govori sam za sebe. Velemajstor originalnog stila, koji igra lijepo, uvijek će biti voljen od publike, ali pobjednik je onaj koji ima više poena u tabeli.
Pored toga, šah spada u one sportove u kojima sudije prate samo poštovanje pravila igre, a ne ocjenjuju umjetnički utisak, stepen usklađenosti s idealom ili onim što oni lično smatraju idealom. Na sreću! Znamo do čega može dovesti ocjenjivanje nastupa sportista od strane sudija — iz iskustva takmičenja u gimnastici i umjetničkom klizanju.
Samo takmičarski, sportski element omogućava šahu da zadrži popularnost u XXI vijeku. Sportski aspekt, koji se Bronštajnu nimalo nije dopadao, on je pri svakoj prilici pokušavao da omalovaži, citirajući iranskog šaha koji je odbio da prisustvuje tradicionalnim konjskim trkama u Londonu: „Ja ionako znam da jedan konj trči brže od drugog.“
Pobjeda je ugrađena u sam koncept sportskog nadmetanja, i u šahu, ako ti ide dobro — ti si u pravu, čak i ako nisi u pravu. Činjenica s kojom David Bronštajn nije želio ili nije mogao da se pomiri.
U komentarima jedne svoje partije Bronštajn je napisao: „Da nije urođene skromnosti, mogao bih sebe pohvaliti: čista igra, precizan plan, visoka tehnika.“ U stvarnosti, njegova skromnost bila je prerušena, ali lako uočljiva gordost. Element samoljublja, zamaskiranog kao skromnost, vrlo se dobro uklapao u njegov pažljivo njegovani imidž nepriznatog genija.
To je bio jedan od načina da pozicionira sebe u uslovima sovjetskog režima. Spoljašnje distanciranje od slave, uspjeha kao sinonima sujetnosti, pokušaj da se opšteprihvaćeno mišljenje suprotstavi mišljenju druge grupe, makar ona bila i znatno manja — „pravih znalaca“, „istinskih ljubitelja“.
Takva „igra na spuštanje“ zapravo se pretvara u „igru na uzdizanje“: prije svega u očima bliskih sljedbenika, onih koji gledaju gurua sa divljenjem i bezrezervno prihvataju apsolutno sve što on izgovori.
Tokom prvog meča Karpova i Kasparova, Bronštajn je povremeno dolazio na meč, gdje je demonstrativno skromno stajao u redu za kartu. Ali je češće boravio u parku Izmajlovo, gdje bi, igrajući partiju s nekim amaterom, izlagao svoju novu teoriju. Tamo, na klupi u parku, okružen slušaocima, osjećao se mnogo prijatnije nego na meču za svjetsku titulu.
Delakroa je pisao o svom najboljem prijatelju Šopenu da je Frederik — genijalan kompozitor, ali u pogledu opšte kulture potpuni varvarin: ne razumije se u umjetnost, ne voli slikarstvo i ne voli njegove, Delakroine, slike. Uistinu, on ne voli ni književnost; čak ni knjige Žorž Sand, svoje saputnice, nije čitao. Dodaje: ako ćemo baš biti do kraja iskreni, njemu se čini da ni muziku baš i ne voli — jedino što zaista voli jeste da uveče sjedi u salonu za klavirom, okružen lijepim damama koje ga gledaju zaljubljeno i aplaudiraju mu. Kada sam pročitao tu šalu (šalu?), iz nekog razloga sam se sjetio Davida Bronštajna u poslednjem periodu njegovog života.
(Nastaviće se)