
Moskva, 2014.
***********
Lik stradalnika i dalje se povezuje s imenom Bronštajna, za razliku od Talja — veselog, bezbrižnog genija-boema, koji ni o čemu ne brine i živi za današnji dan.
Kada je Bronštajn igrao meč s Botvinikom, imao je dvadeset sedam godina. Nakon toga ostao je u šahu još pola vijeka. Pobijedio je na međuzonskom turniru u Geteborgu 1955. godine. Osvajao je prvenstva Moskve. Pobjedio je ili dijelio prvo mjesto na nekoliko turnira mješovitog sastava. Spisak tih turnira prilično je skroman, i realno gledano, nakon meča s Botvinikom, Bronštajn više nije osvojio ništa značajno.
To se dešava s kreativnim čovjekom. Jurij Oleša je svoja najbolja djela stvorio između 1924. i 1931. godine. Sve što je napisao nakon toga, kao da je stvarao neki drugi čovjek. Poslije 1931. kod Oleše se mogu naći izvrsne metafore, nekoliko sjajnih stranica, ali proze takve snage više nema.
Tako je i kod Davida Bronštajna — tokom pola vijeka turnirske prakse nailazimo na blistave partije, efektne poteze, originalne ideje, ali više nema stalnog nadahnuća, niti takve gustine rezultata.
Moćan, genijalan šahista napustio ga je davno prije njegove fizičke smrti. Tu i tamo se u njegovim partijama može naslutiti nekadašnja snaga, ali iz velike većine njih nestali su radost i borbenost.
Igrao je kao što se u starijim godinama vodi ljubav: iz osjećaja dužnosti, bez naročitog interesa za sam proces. Njegov talenat ostao je uz njega, ali se o Bronštajnovom talentu počelo govoriti više apstraktno i u prošlom vremenu.
Oleša je sve to sam razumio, i to ga je užasavalo. O tome se može čitati u dnevničkim zapisima Jurija Karloviča, a isto su govorili i njegovi prijatelji. „Dolazio je s namjerom da piše, da piše, ali je malo pisao, jer je oko njega bilo toliko prijatelja i iskušenja. Spustiti se u restoran, gdje su služili najukusnije kijevske kotlete, gdje se moglo sjediti bez žurbe. I pričati, pričati…“ — prisjećao se jedan kolega Olešinih dolazaka u Odesu.
David Bronštajn čak nije ni pokušavao da se promijeni, da izvuče pouke — već je govorio, govorio… Činilo se da mu se misao rađa u ustima, da je pričanje postalo njegov život. Kod starih Grka riječi „biti“ i „govoriti“ izražavale su se istom riječju. Za njega su te riječi takođe postale sinonimi.
Bronštajn-filozof, Bronštajn-govornik potisnuo je Bronštajna-šahistu, i on se sve više nalazio u raskoraku sa samim sobom.
Takav unutrašnji sukob može se prevazići na dva načina: ili čovjek pokušava nešto da učini sa sopstvenim licem, ili — sa ogledalom. On je izabrao ovo drugo, postavši živa ilustracija onoga što čudnovatost genija postaje bez svoje glavne komponente: „nagovještaj milosti donosi genije, a svojim odlaskom kažnjava“.
U lovačkom žargonu postoji izraz — „vezanost“. Tako se kaže za psa koji, nanjušivši divljač, ne skreće sa traga, ne odvlači mu pažnju nikakav drugi miris; takav pas se ne vraća bez plijena u zubima.
Svi veliki igrači imali su takvu vezanost. Imao ju je i Bronštajn — sve dok filozofiranje nije počelo da nadvladava samu igru.
Teško je reći šta bi se desilo da su njegov izuzetan talenat i energija bili usmjereni isključivo na šah, kao što je to bio slučaj, recimo, kod Fišera. Ali da se to dogodilo, tada to, naravno, ne bi bio onaj Bronštajn kakvog su svi poznavali. Ili su mislili da poznaju.
Godine 1963. igrao je zajedno s Jurijem Averbahom u Vejk-an-Zeu. Po tadašnjoj tradiciji, učesnici su bili smješteni po privatnim kućama, i obojica velemajstora tokom cijelog turnira dijelila su sobu u kući glavnog ljekara.
„Ideje su ključale u njegovoj glavi“, prisjeća se Averbah. „Prosto su izbijale iz njega, neprestano je izgovarao sve što mu padne na pamet. ‘Kako tvoja žena kod kuće izdržava tvoju bujicu riječi?’ — upitah ga jednom. ‘A kad više ne može da izdrži, ode kod komšija’, priznao je David sa krivudavim osmijehom.“
Tom Fürstenberg je pisao da je „Bronštajn svoje ideje velikodušno dijelio sa organizatorima turnira, sponzorima, sudijama, igračima — često prelazeći granicu iza koje ljudi počinju da osjećaju iritaciju. Zbog toga ga organizatori nerado pozivaju na turnire, a sagovornici ga ponekad ne uzimaju za ozbiljno.“
Fürstenberg se prisjeća da je, dok je sarađivao s Bronštajnom na jednoj knjizi, morao redovno praviti pauze:
„Ne mislim da sam bio strpljiviji od drugih, ali s njim sam to jednostavno morao biti. Kad bi mi pukao film, rekao bih: ‘Devik, možeš li da ćutiš — bar malo…’, i tada bi zaćutao, makar na kratko.“
Bronštajn je dvije godine živio u Španiji, u Ovjedu, gdje je radio kao trener na lokalnom univerzitetu. Njegovo znanje španskog jezika bilo je slabije od engleskog, ali dovoljno da drži časove. Sve je išlo ka tome da mu ponude stalno zaposlenje, ali nisu mogli da podnesu njegov beskonačni monolog. Upravo to je bio razlog zbog kojeg mu ugovor nije produžen.
Ali, da su mu produžili ugovor — da li bi mu tamo bilo dobro?
Viktor Šklovski, koji je početkom 20-ih godina pobjegao iz Moskve u Berlin, tvrdio je da mu je tamo gore nego u Moskvi.
Da je Šklovski ostao na Zapadu, vjerovatno bi ga čekala profesorska stolica, putovanja na kongrese, susreti s kolegama — jedno pristojno, ujednačeno postojanje, a zatim zaslužena penzija.
Ali za čovjeka njegovog tipa i temperamenta, to bi bilo premalo — i teško da bi bio zadovoljan svojom sudbinom.
Ne vjerujem ni da bi David Bronštajn bio zadovoljan, da je gledao Rusiju iz svog „čudesnog daljeka“.
Taj svijet je bio previše skučen za njega. Nemiran, neurotičan, nije tragao za mirom — već za priznanjem.
Kad bi izgubio imidž stradalnika, pretvorio bi se u penzionera koji odživljava svoje dane, bez stvarnog kontakta ni sa svojim španskim vršnjacima, a još manje s mladim šahistima.
(Nastaviće se)