Genna Sosonko: David Sedmi (33.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Kada je vrhunac karijere ostao iza njega, Talj je nastavio jednostavno da živi i da igra, trudeći se da iz sadašnjosti izvuče što više zadovoljstva, ne razmišljajući o tome šta će ko reći, misliti ili napisati o njemu.

Bronštajn je bio izuzetno osjetljiv na tuđa mišljenja o sebi i svom mjestu u šahu, i njegove posljednje knjige prepune su pohvala poznatih šahista i običnih ljubitelja igre.
Izjave najvišeg komplimentarnog reda, međutim, prepuštao je svojim saučesnicima, koji su kroz svoje glasove iznosili izuzetno visoku samoprocjenu – zapravo, njegovu.

Bronštajn je za sobom ostavio opsežnu arhivu, u kojoj je čuvao sve, gotovo od svojih prvih koraka u šahu.
Talj, s druge strane, nije skupljao ni pehare, ni medalje, ni fotografije, ni diplome – teško je i zamisliti ga kako se time bavi.

Ne postoji ništa loše u brizi za sopstveno nasljeđe i vječnost, ali kod Talja je to „posmrtno“ sujetno nastrojenje uvijek završavalo u šali.
Jednom prilikom je, cerekajući se, čitao svoj vlastiti nekrolog:

„Možda će mi i zatrebati — eto, ako me slučajno privedu u miliciju, pokažem im ovaj papirić: ako me nema na svijetu, na koga onda da pišu zapisnik…“

Sjajni ruski pisac Varlam Šalamov, prisjećajući se djetinjstva, zapisao je: „Tuđi odličan odgovor na bilo kojem času doživljavao sam kao ličnu uvredu, kao poniženje.“

A Tomas Man, nakon čitanja „Igre staklenih perli“, uzviknuo je: „Ipak je neprijatno kad ti neko da do znanja da nisi jedini!“

Slična osjećanja je, kažu, imao i David Bronštajn, kada je na šahovskoj sceni zasjala zvijezda Mihaila Talja.
Iako su njihovi međusobni odnosi spolja djelovali prijateljski, Bronštajn je Talju zavidio na njegovim uspjesima, i ta ljubomora–zavist bila je vidljiva svima.
Ni Talj to nije mogao da ne osjeti.

„Bio je ambiciozan, sujetan, egoističan. Teško je reći čega je bilo više.
Uz sve to, može mu se pripisati i zlopamćenje, zavist prema tuđoj slavi, osvetoljubivost.
Bio je veoma osjetljiv na priznanje i suludo ljubomoran.“

Ovo nije karakterizacija Bronštajna, već opis Varlama Šalamova, koji je o njemu dao jedan od njegovih najiskrenijih i najbližih prijatelja, inače veliki poštovalac njegovih priča.
Čitajući tu rečenicu, i ja sam se odmah sjetio Davida Bronštajna.

Mihail Botvinik, ukazujući na slabosti Taljeve igre, ipak je priznao:

„Kad igra pređe u otvoreno taktičko nadigravanje – tu mu nema ravnog.“

A Tigran Petrosjan je jednom rekao:

„Lično sam poznavao samo jednog genija – Mihaila Talja.“

Najviše ocjene Mihailu Talju davao je Leonid Štejn, a kod Marka Tajmanova je prvobitni skepticizam prema Miši ustupio mjesto bezgraničnom divljenju.
Isto takvo osjećanje prema Talju imao je i Salo Flor, koji je mnogo toga vidio u svom životu.

A samo David Bronštajn govorio je da Talj ne ostavlja neki poseban utisak na njega.

Korčnoj se prisjećao kako je tokom Prvenstva SSSR-a u Moskvi 1957. godine, posmatrajući blistavu igru Talja, koji je rušio jednog protivnika za drugim, Bronštajn govorio:

„Ma šta Talj… On stalno nešto žrtvuje, žrtvuje… Misli da je prvi koji tako igra. Trebalo bi da pogleda moje partije. Ili mladog Boleslavskog. On misli da prije njega niko nije tako igrao…“

Ili drugi put:

„Moj stil igre je veoma ekonomičan. Talj je igrao vrlo komplikovano, nagomilavao varijante koje je uglavnom izmišljao nakon partije. Sve to nije bilo realno. On je samo zamrsio poziciju, stvarajući kod protivnika strah.“

Pred kraj života, Bronštajn će reći:

„Sada, dok pregledam svoju arhivu, iznenađujem se koliko su novine pisale o meni. Naslovi nisu bili naročito raznovrsni. Još prije Talja su mene nazivali čarobnjakom i velikim maestrom, genijem kombinacije!“

Unutrašnje samopreispitivanje kod njega je potpuno izostajalo – ostala je samo žuč i ogorčenost, upućena svima i svemu.

Džejms Džojs je savjetovao tri načina da se uvreda pretvori u stvaralaštvo: ćutanje, izgnanstvo i lukavstvo.
Lukavi Devik (Bronštajn) isprobao je izgnanstvo i ćutanje, ali njegovo kasnije stvaralaštvo i dalje je bilo prožeto žalbama i zamjeranjima.

Nikada nije krivio sebe — uvijek nekog drugog. Drugog čovjeka, ženu, okolnosti…
Iz svoje fantastične memorije izvlačio je nove i nove činjenice u prilog svojim argumentima.

U Briselu, na Kupu GMA, nakon što je partija između Talja i Toppéa završena remijem, neko ga je upitao:

„Miša, zašto nisi odigrao ovako? Zar nije to bilo bolje?“

Talj je zastao na trenutak i odgovorio:

„Znaš… jednostavno mi nije sinulo.“

Takav odgovor David Bronštajn nikada ne bi mogao dati.

(Nastaviće se)