
Moskva, 2014.
***********
Talj je takođe više puta gubio na početku turnira.
Jedan od mnogih primjera je turnir u Bledu (1961) – kada je, izgubivši od Fišera u prvom kolu, Talj na kraju stigao, pa čak i prestigao Amerikanca.
Obojica su imali period u životu kada su fanatično posvećivali sebe šahu.
Strastveno su istraživali, danima, nedjeljama, mjesecima.
Nije ih sve podjednako zanimalo: bavljanje završnicama obojici je izgledalo dosadno, a i broj partija dobijenih napadom, pritiskom i inicijativom bio je toliko veliki da su se tehničke greške prirodno gubile u toj dominaciji.
Ali i Bronštajn i Talj su igri uvijek davali prednost nad treninzima.
Fenomen Kapablanke, govorio je Bronštajn, poticao je iz bezbrojnih brzopoteznih partija koje je mladi Kubanac igrao u Njujorku, u studentskim danima, vežbajući tehniku.
Bronštajn je znao o čemu priča: godine provedene u Kijevskom domu pionira, igrajući petominutke, kao i kasnije u Moskvi, razvile su kod njega automatizam, brzo donošenje odluka i munjevitu orijentaciju u najzamršenijim situacijama.
Larisa Volpert se sjeća kako joj je 1947. godine mladi Bronštajn dao poluozbiljan savjet:
„Hoćete da napredujete u šahu? Igrajte što više blic – ali igrajte ‘evgenike’, a ne ‘platonike’.“
(Objašnjenje: u tadašnjem žargonu blitz-igrača, „platonici“ su bile obične partije, a „evgenici“ one igrane za nešto – recimo na opkladu, za čast, ili sa jakim motivom.)
Uprkos brzom i preciznom računanju, Bronštajn je često ulazio u cajtnot – jer je imao potrebu da poziciju izračuna do kraja.
Naravno, njegovi cajtnoti nisu bili tako strašni kao kod Reševskog, ali dok je Amerikanac, igrajući na „zastavici“, poskakivao na stolici, zvirkao u formular protivnika i pokazivao nervozu, Bronštajn bi se skupio u sebi, stopio s tablom i figurama, i s vremena na vrijeme samo bacao kratak pogled na sat.
Manjak vremena ga je samo podsticao – i često bi se desilo da protivnik, hipnotisan pogledom na Bronštajnovu „viseću“ zastavicu, prvi napravi grešku.
Isto važi i za velikog blitz-majstora Talja, koji je često znao da kaže:
„Smirenost je moja najbolja drugarica!“
I jedan i drugi – i Bronštajn i Talj – ne samo da su suptilno osjećali stanje protivnika, već su bili i osjetljivi na reakciju publike, na aplauze.
Mislim da se njihovo stalno učešće na prvenstvima Moskve u brzopoteznom šahu objašnjava ne samo ljubavlju prema blitzu, već i živim kontaktom s publikom – gustim krugom gledalaca koji su okruživali stolove u parku Sokoljniki, glasnim objavljivanjem rezultata nakon svakog kola, i uzbuđenjem koje je vladalo i na terenu i van njega.
Obojici nije posebno bio potreban trener – više im je trebao odan, blizak čovjek, koji bi, stalno prisutan, stvarao pravu atmosferu, ulivao samopouzdanje, dijelio komplimente, ali i podsjećao da je vrijeme za ručak, večeru, šetnju – jer genije je često manje prilagođen životu od običnih smrtnika.
Za Bronštajna je takav čovjek bio Boris Samojlovič Vajnštajn, a za Talja – Aleksandar Naftaljevič Koblenc.
Svi ostali koji su radili s njima mogli su se nazvati kako god: sparing partnerima, sekundantima, pomoćnicima, konsultantima – ali Vajnštajn i Koblenc su za njih bili sve.
I Bronštajn i Talj su imali očigledan književni talenat, ali nijedan nije volio da piše – radije su diktirali svoje tekstove i knjige.
„Ja nisam pisac,“ rekao je jednom Talj, „ja sam govornik. Ne glasan, ali govornik…“
I Bronštajn je više volio da diktira knjige svojim saradnicima: Georgiju Smoljanu, Sergeju Voronkovu i Tomu Fjurstenbergu.
(Nastaviće se)