Kako je svjetski šampion Aleksandar Aljehin postao zarobljenik vlastitih odluka i istorijskih okolnosti
Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar
Aljehin je sve više odgađao povratak u Krakov, za šta je poduzeo dugu turneju- putovanje po jugozapadnoj Njemačkoj. Na putovanju ga je pratila Grejs, bio je u dobrom raspoloženju i, prema svjedočenju majstora Valtera Niphausa (tada 19-godišnjeg gimnazijalca, jednog od najboljih igrača Frankfurta), nije pio:
„Odigrali smo neformalni meč i nekoliko konsultacijskih partija s kontrolom vremena, mnogo blic partija u tavanskoj sobi hotela na glavnoj željezničkoj stanici – igrali smo svakodnevno skoro četiri sedmice, u prisustvu gospođe Aljehin i mačke… Bilo je to veselo vrijeme, a alkohol, usput rečeno, nismo pili. Do samog Aljehinove smrti bio sam s njim u stalnoj dopisnoj vezi…” (iz pisma šahovskom piscu Albinu Pjetču, septembar 1992; prvi put se objavljuje).
Frankfurt, 4. april 1942. Natpisi na fotografiji su Aljehinovi. Desnom strelicom označen pobjednik nad njim, 19-godišnji gimnazijalac Valter Niphaus. Iz arhive A. Pjetča (Njemačka). Objavljuje se prvi put.
Ipak, mislim da mu vjerovatno ne bi uspjelo izbjeći rad u „ruskome odjelu“ da nije bilo Glavne uprave imperijalne sigurnosti (RSHA). U aprilu 1942. na sto direktora „Instituta Istok“ dospio je izvještaj pod oznakom „Tajno“ sa informacijama RSHA o „šahovskom majstoru dr. Aljehinu“. Evo nekoliko citata:
„U aristokratskim krugovima već su ga smatrali demokratom, liberalom, pa čak i ‘crvenim’. (…) Tokom ruske revolucije dospio je u ruke Čeke. Prema glasinama, lično ga je oslobodio Leib Bronštajn (Trotski), navodno veliki ljubitelj šaha. (…) Aljehin se potpuno distancirao od krugova ruskih emigranata i nije pokazivao nikakvo interesovanje za bivše sunarodnike. Tolerantno se odnosio prema Sovjetima. Tokom vlasti Narodnog fronta u Francuskoj Aljehin je smatrao odgovarajućim da pošalje pozdravni telegram sovjetskim šahistima. Zbog tog telegrama isključen je iz ‘Asocijacije bivših studenata pravnih fakulteta’. Aljehin je pripadao masonerijskoj loži ‘Astreja’ u Parizu.“
U suštini, pred nama je „vukova karta“. „Aljehin je u njoj (izvještaju) prikazan kao politički nepouzdan oportunista kome se ne smije vjerovati“, piše Kristian Rorer. „Izvodeći po strani Jevreje, spisak glavnih neprijatelja nacionalsocijalizma po verziji RSHA izgledao je ovako: demokrati, liberali, komunisti, masoni i ‘izdajnici naroda’.“
O njegovom imenovanju na „politički važnu funkciju“ više nije moglo biti ni govora. Frank je dao uputstvo da se Aljehin koristi „samo kao šahista“, i 1. juna 1942. primljen je u Institut für Deutsche Ostarbeit „kao naučni saradnik“ s prethodno dogovorenom platom. Tokom četiri mjeseca Aljehin je primio 8.000 zlota, a zatim je trebao biti prebačen u Glavnu upravu propagande vlade Generalnog guvernera, gdje je od novembra 1941. radio Bogoljubov. Prema riječima Rorera, zapisa o takvom transferu nema, ali za oktobar–decembar Aljehin je primio gotovo tačno 6.000 zlota – tri mjesečne plate, formalno obračunate kao plaćanje računa za njegov boravak u krakovskom „Grand hotelu“.
Frank je želio stvoriti u Krakovu šahovsku školu (ili čak akademiju) pod vođstvom Aljehina i Bogoljubova. Prvi seminar škole trebao je biti u januaru 1943, ali u decembru Aljehin, dok je bio u Pragu, obolio je od šarlaha, a nakon oporavka putovao je po češkim gradovima sa simultankama i nije žurio da se vrati u Krakov…
Partija Bogoljubov – Aljehin (Salcburg 1942). Fotografija napravljena nakon poteza 1.e4 c6 2.d4 d5 3.Nc3 dxe4 4.Nxe4 Nf6. U centru Grejs Višar. Iz arhive A. Kotova. Objavljuje se prvi put.
Nakon rata Aljehin je tvrdio: „Igrao sam šah u Njemačkoj i zemljama koje je ona okupirala samo zato što je to bio naš jedini način za život, a također i cijena koju sam plaćao za slobodu svoje žene.“ Ruski biografi vole dramatizovati: „Da bi preživio na teritoriji ‘Hiljadugodišnjeg Reicha’, da ne bi umro od gladi, morao je zarađivati za prehrambene kartice, odnosno igrati.“ U januaru 1943, kada je Aljehin izašao iz praške bolnice, možda su mu te kartice i trebale. Ali sve je počelo sasvim drugačije! Evo hronike „svjetskog života“ na turniru 1941. godine:
„Uskoro nakon nedjeljnog dolaska u Krakov održan je prvi svečani ručak kod guvernera dr. Vehtera. (…) Dan dolaska (u Varšavu) završen je prijemom u „Njemačkom domu“ kod načelnika odjela propagande dr. Štajnmeca, kojem se ubrzo pridružio guverner dr. Fišer da lično pozdravi učesnike. (…) Iz bogatog varšavskog programa posebno su se isticali večernji prijemi u „Adriji“ i „Bristolu“. (…) Posljednjeg jutra u Varšavi, na veliko zadovoljstvo prisutnih, pojavio se general-guverner dr. Frank. (…) Nakon završetka partije između Aljehina i Bogoljubova, dr. Frank je zamolio oba majstora da komentarišu partiju za publiku, koja se uglavnom sastojala od lica povezanih s Vermahtom. (…) Svečani ručak tog bogatog događajima dana priredio je gradonačelnik Lajst; tamo je goste pozdravio novi predsjednik Varšavskog šahovskog društva oberburgomistr Dürfelfd. (…) Noćni transfer u Krakov pratilo je neko kašnjenje, ali na ručak kod predsjednika grada Pavlu učesnici su stigli na vrijeme. (…) Ukras turnira bio je nedjeljni završni prijem u gradskom zamku. General-guverner dr. Frank srdačno je primio svoje šahovske goste i proveo s njima nekoliko sati. Predsjednik Olenbuš uručio je nagrade; obojici pobjednika poklonio je za uspomenu slike dr. Franka sa njegovim ličnim posvetama…“ („Deutsche Schachzeitung“ br. 21/22, 1941).
P.S. Aljehin je od mladosti pokušavao da koristi druge ljude i okolnosti, a završilo je tako da su njega koristili… Gorka, ali poučna priča. Sjećaju se riječi Maksa Evea: „U njegovoj prirodi bilo je nešto dječje… Ako Aljehina posmatramo u tom svjetlu, mnoge stvari mu se mogu oprostiti: za šahovskom tablom bio je veličanstven, van šaha, naprotiv, ličio je na dječaka koji je zakeralo i po svojoj naivnosti misli da to niko ne vidi“.
Riječi „zakeralo“ i „naivnost“, istina, zvuče oštro. Zašto? Shvatio sam to tek kad sam pročitao opasku Albrehta Buške povodom Morane knjige: „Betoven je nesumnjivo bio jedan od najvećih kompozitora, ali to ne znači da je bio ugodan čovjek. Zašto onda ne bismo priznali da je Aljehin bio jedan od najvećih šahista, iako je kao čovjek bio prilično loš, što, uvjeren sam, mogu potvrditi svi koji su ga poznavali. Zašto ga onda uljepšavati?..“
14. decembar 2021
https://chesspro.ru/enciklopediya/zlopoluchnyy-zamok
Kompletan tekst ovog serijala Nesretni zamak:
https://sah-mat-lista.blogspot.com/2025/10/nesretni-zamak.html