PIše: Vladimir Neištadt
„OPASAN MOMAK“
Na osmogodišnjeg Edgara Altšulera, koji se usred bijela dana vraćao iz biblioteke kući s knjigama pod miškom, odjednom su nasrnula dva starija dječaka: daj pare, židovčiću! Dječak, ukočen od straha, bez pogovora je predao sve što je imao – novčić od deset centi i dva centa. Jedan od napadača, zlobni niski dječak sa strašnim, mrtvački-svijetlim, gusto zbijenim očima, uzevši novčiće, zamalo nije nasadio svoju žrtvu na nož… To se dogodilo u Istočnom Bronksu, najmarginalizovanijem njujorškom kvartu, gdje su čovjeka mogli bez problema ubosti nožem u stomak samo zato što je Jevrej… Kao što su skoro uboli tog dječaka Edgara, mladog junaka romana E. Doktoroua Svjetski sajam – tamo se o Istočnom Bronksu kaže da je „bio poznat ne samo po razularenim dječacima, nego su tu postojali i pravi veliki gangsteri“
U tom kvartu, naseljenom pretežno novim imigrantima iz Evrope, faktički kriminalnoj zoni, gdje „ni slučajno nije smjelo da se opustiš, već si morao da gledaš na sve strane“, proveo je djetinjstvo i mladost budući osvajač šahovske Evrope, imigrant druge generacije (usput, 1914. kad se Reuben rodio, Bronks je izdvojen kao zaseban njujorški okrug). Njegovi roditelji su se preko okeana doselili iz Poljske, koja je tada bila u sastavu Ruske imperije. Majka budućeg velemajstora bila je iz Odese (dakle, Odesiska!), otac iz Varšave. On je napustio porodicu kada je Reubenu bilo dvije godine.
Kao i mnogi talentovani, ali siromašni mladi ljudi iz grada „žutog đavola“, Reuben je upisao besplatne studije na Gradskom koledžu Njujorka (City College – alma mater mnogih izuzetnih ličnosti, velikih naučnika, Nobelovaca…). Drugi rođeni Bronksovac, velemajstor Arnold Denker, ovako je opisao svog prijatelja, saborca i dugogodišnjeg rivala s američkih turnira u vrijeme njegovog sazrijevanja:
Reuben je bio mali plavooki plavušan, pola godine mlađi od mene. Nekima je djelovao samouvjereno, možda čak i bezobrazno, ali meni se čini da je to bio samo njegov zaštitni zid, tipičan za preosjetljive mladiće. U stvari, on je uvijek bio spreman za šalu, zafrkanciju, podvalu. Jedne nezaboravne večeri Reuben se pojavio na simultanci u Maršalovom klubu obučen kao osvajač Marsa iz tada popularnog filmskog serijala. Dva „nubijska roba“ stajala su pored njega, spremna da brane svog gospodara. Ukratko, Reuben je bio siromašni dječak i dobar momak, odrastao u Istočnom Bronksu, gdje mu je tokom Velike depresije bilo teško tek tako preživjeti.
Sa šahovskim figurama Reubena je upoznao njegov amidža, i to kad nije imao ni osam godina. Ipak, nije ga sasvim tačno naučio kako koja figura ide, pa je njegov nećak to sam shvatio kasnije. Mališan je bio prijatno iznenađen kad mu je jednog dana u oči pala novina sa zapisima šahovskih partija. Shvatio je da se one, zapravo, mogu zapisivati, i odmah se prihvatio učenja šahovske notacije.
„Već kao dijete imao sam neobičnu sklonost ka šahu. Privlačio me kao patku voda“, piše Frenk Maršal u knjizi 50 godina za šahovskom tablom. A jedan od njegovih najpoznatijih učenika, Fajn, se prisjeća da mu je šah isprva bili samo jedna od igara kojima je „uživao“. Pošto je 1927. upisao gradski koledž, Reuben je počeo igrati za njegov šahovski tim – „koji je bio čak i srednjerazredan po standardima njujorških koledža“. U studentskom prvenstvu grada budućem supervelmistru prvo nije pošlo za rukom ni da se plasira u finale. Reubena je šah počeo jako da privlači – „kao patku voda“ – tek kada je 1929. počeo redovno da posjećuje klubove Maršala i Menhetna. Tamo je provodio dane i noći, jer mu je studiranje na koledžu lako padalo. U Maršalovom klubu glavna atrakcija bili su turniri sa deset sekundi po potezu, dok su u Menhetnskom bili „nagradne“ brze partije sa tri učesnika na ispadanje (nokaut sistem).
„U početku su mi majstori („eksperti“) davali konja i prvi potez prednosti,“ – prisjećao se Fajn, – „ali to se ubrzo svelo na pješaka i dva poteza unaprijed, zatim na pješaka i potez, i na kraju sam počeo igrati s majstorima ravnopravno. Moji uspjesi i avanturistička igra bili su takvi da sam dobio nadimak ‘opasan momak’. U ubrzanom šahu i blicu napredovao sam brže nego u običnim turnirskim partijama, od 1931. redovno sam osvajao sve takve turnire, ko god da je u njima učestvovao. Jedini koji me tada još uvijek s lakoćom pobjeđivao bio je Kapablanka – u ‘Menhetnu’ su prema njemu imali odnos kao prema bogu. Moj prvi veliki uspjeh u ozbiljnim turnirima bio je 1931. na prvenstvu države Njujork. Tamo je bila vrlo jaka konkurencija, favorit je bio Dejk, tek se bio vratio iz Čehoslovačke, gdje je američka reprezentacija pobijedila na turniru nacija. Fred Rajnfeld je bio prvi, ja drugi. Da nije bilo mog čudnog previda u posljednjem kolu, podijelili bismo prvo mjesto. A desilo se sljedeće: prekinuo sam partiju sa Sidnijem Bernštajnom u poziciji gdje je on imao topa i lovca protiv mog topa. Ali ni on ni ja nismo znali kako dalje da igramo. I onda se tu pojavio David Poland – bio je to talentovan igrač koji se sjajno razumio u završnice – i dobro nas je obojicu istrenirao (da sve bude pošteno) u vezi s takvim završnicama, pa smo nastavili partiju. I Sidni i ja dugo smo manevrisali po Davidovim uputama, ja sam se, čini mi se, dobro branio, ali nakon što je već bilo odigrano 40 poteza i malo je falilo do spasonosnih 50, ipak sam upao u matnu mrežu i izgubio.“
Trojica prijatelja, rodom iz Bronksa, najkriminalnijeg dijela Njujorka: (s lijeva nadesno) Reuben Fajn, Arnold Denker i Sidni Bernštajn (učesnik osam prvenstava SAD, u kojima je, za razliku od Denkera, znao i da zakoči Reševskog; na prvenstvu 1936. Sidni je pobijedio Reševskog, a 1938. remizirao).
Od sve trojice, najodlučniji otpor bronksovskim siledžijama mogao je pružiti Denker, jedan od najviših američkih šahista (uz gotovo dvometraše Frenka Maršala i Izraela Horovica). Fizički snažan, Arnold se u mladosti, pored šaha, ozbiljno bavio i boksom i bejzbolom.
Uvjerenost u sopstveno razmišljanje, izoštrena stotinama blic-turnira, često je spašavala Fajna u cajtnotima u ozbiljnim partijama. Šteta što mu nikada nije pošlo za rukom da u doba svog turnirskog uspona odigra blic meč sa Kapablankom. Možda bi mu se Fajn revanširao za one poraze od Kubanca u Menhetn klubu, kad je bio još sasvim mlad…
U jednom intervjuu Fajn je rekao o Frenku Maršalu da je to bio „ljubazan čovjek, koga ste često mogli sresti u šahovskom klubu Maršala kako igra bridž“. Legendarni američki šahista preminuo je na jednoj njujorškoj ulici 9. novembra 1944. godine – od srčanog udara, tokom šetnje…
Međunarodni debi budućeg pobjednika AVRO-turnira desio se u Pasadeni (1932. godine), na turniru na kojem je učestvovao i Aleksandar Aljehin, i bio je faktički – neuspješan. Pobijedio je, naravno, Aljehin – sa 8,5 poena iz 11 partija, Keždanu je „pobjegao“ za poen. Fajn je završio pri samom dnu tabele, ali je s pobjednikom ipak odigrao remi. Aljehin, tada u vrhunskoj formi (poslije svog fenomenalnog trijumfa u Bledu), nije uspio da slomi otpor sedamnaestogodišnjeg mladića koji, ako Fajn ne koketira sa istinom u svojoj knjizi Strast za šahom, tada nije pročitao nijednu šahovsku knjigu. Tu partiju sa svjetskim šampionom opisao je ovako:
„S Aljehinom sam se susreo u posljednjem kolu. Kao i obično kad sam imao crne figure, odgovorio sam Aljehinovom odbranom. On je postepeno izmanervisao do dobijene pozicije, i pored toga sam upao u strašan cajtnot. Možda je upravo zbog toga (jer sam bio primoran da igram toliko brzo da nije vjerovao da ću sve stići) partija i završena remijem.“
Od tog trenutka, Fajn postaje za Aljehina „opasan momak“! On dalje opisuje njihov rivalitet ovako:
„Ubrzo nakon Pasadene (pola vijeka kasnije, baš u ovom mondenskom predgrađu Los Anđelesa, tokom noćne šetnje, policija je privela zbog sumnje u pljačku banke čuvenog ‘pasadenskog zatočenika’ – Bobija Fišera; držali su ga dva dana u lokalnom zatvoru gdje su, prema njegovim riječima u šokantnoj knjizi Kako su me mučili u Pasadeni, ‘skinuli mi svu odjeću i bacili me takvog u hladni samicu’ – V.N.), Aljehin je došao u Njujork. Odigrali smo nekoliko laganih partija u Maršalovom klubu i ja sam dobio većinu. To ga je veoma razljutilo (nikada nije volio da gubi), pa me izazvao na mini-meč od šest partija po 10 sekundi po potezu, uz opkladu od 10 dolara. Ta tada za mene nedostižna suma brzo je prikupljena među mojim navijačima. Koliko se sjećam, pobijedio je 3,5:2,5. Bio sam zapanjen njegovom potrebom da me pobijedi – mene, tada još anonimnog igrača – i istovremeno sam zavolio sebe zbog toga koliko sam se dobro snašao u ubrzanim šahovima. Godinama kasnije, na AVRO-turniru, igrali smo redovno brze partije za jedan gulden (55 centi tada), i gotovo svaki put sam pobjeđivao. Ali on je insistirao da igramo.
Na turnirima, naše prve četiri partije bile su remiji, iako sam ga nadmašio u Notingemu i Amsterdamu (takođe 1936). U Hastingu 1937/38 bio sam pola poena ispred njega pred pretposljednje kolo. Krenuo je u rizičan napad, ja sam pogriješio u odbrani i izgubio. Tu partiju navodim u svojoj zbirci kao najbolju od onih koje sam izgubio.
U međuvremenu me Eve angažovao da budem njegov sekundant u meču za titulu 1937. godine, što mi je dalo priliku da dodatno produbim poznavanje Aljehinove igre. Prije toga sam sa Fredom Rajnfeldom napisao knjigu o meču Aljehin–Bogoljubov, što mi je već tada pomoglo da bolje razumijem njegov stil. Moje poznavanje Aljehinovog repertoara postalo je toliko precizno da sam u jednoj partiji iz meča Aljehin–Eve 1937. od nekog trenutka unaprijed pogodio njegovih 17 narednih poteza. Bio je u izgubljenoj poziciji, i partiju je stvarno i izgubio.
Do trenutka kada je moja predratna šahovska karijera faktički bila pri kraju, s Aljehinom sam igrao 9 puta: pobijedio sam u 3 partije, 2 sam izgubio, a 4 su završene remijem. Da je 1939. organizovan meč između nas dvojice (poslije AVRO-turnira) – nemam mnogo sumnji da bih ga dobio. Ali sudbina je imala drugačije planove.“
(Nastaviće se)