Piše: Vladimir Nejštadt
Ali da se vratimo na „Staunton-100“, turnir koji je održan u tri engleska grada. Četvrtinu u Čeltnemu je osvojio Aleksandar Matanović – 4,5 poena od 6 partija, Gligorić i Aleksander su bili odmah iza – po 4 poena, a na dnu tabele – da, Bogoljubov. Ipak, u narednim fazama (u Limington-Spau i Birmingemu, gdje su učesnici putovali autobusima) Jefim Dmitrijevič je uspio da popravi svoj plasman (pobijedio je čak četiri partije zaredom), mada ne dovoljno da se umiješa u borbu za nagrade (prva nagrada je bila 250, a osma 20 funti sterlinga, učesnici bez plasmana su dobijali po 2 funte za svaki osvojeni poen).
„Staunton-100“, prvi red – Van Šeltinga, Bogoljubov, Tartakover, Gligorić, Trifunović; drugi red – Golombek, Vud, Aleksander, Pirc, Unciker, Klajn; treći red – Rosolimo, Štalberg, Četvind (sekretar BŠF), Matanović, Brodbent, Donner, Mori (sudija FIDE, mecena).
Hari Golombek, iz turnirskog biltena:
„Dozvoliću sebi da predvidim da je on budući svjetski prvak (o prvom pobjedniku Gligoriću)“;
„Uzimajući u obzir koliko je rijetko Aleksander igrao na međunarodnoj sceni posljednjih nekoliko godina, njegov nastup treba smatrati izuzetnim“;
„Dva veterana-velemajstora, Bogoljubov i doktor Tartakover, bili su vrlo razočarani svojim rezultatima. Ali godine su ozbiljna prepreka na jakim turnirima, gdje je izdržljivost ključna. Malo ko zna da Bogoljubov nije samo veliki majstor šaha, nego i izvanredan kompozitor. Posebno za jubilejski turnir sastavio je mat u tri poteza…“
E. Bogoljubov
„British Chess Magazine“, avgust 1951.
Mat u tri poteza
- Qb7! Dobro je varijanta sa žrtvom kraljice: 1… Qd8(d6) 2. Qe4+
Još:
1… Qc6 2. Rxc6;
1… c6 2. Qxd7+;
1… Qe8 2. Qd5+.
RAČUNARSKA SNAGA „ZELENOG ČUDOVIŠTA“ PRELAZI NAJMOĆNIJI PERFORMANS SAVREMENOG HIPERKOMPLEKSA ZA OBRADU PODATAKA GUGLA, I ZAŠTO JE KOMPANIJA SPECIJALIZOVANA ZA RUŠENJE ZGRADA MORALA DA KUPI BAGER ZA NAJDUBLJE KOPANJE
Tokom čeltnemskog dijela „Staunton-100“ turnira, pretpostavljam da je Hju imao priliku svojim očima da vidi koliko su spremni novi objekti misterioznog ministarstva u predgrađu tog ljetovališta… A ako jeste, onda je, naravno, prvo posjetio zgradu u kojoj je trebalo da obavlja svoju dugu dešifrovačku smjenu. Ali gdje se tačno nalazio odjel „H“ u njegovom periodu kao glavnog kriptologa u posjedima GCHQ-a?
U svom eseju objavljenom 2009. na ChessPro pod naslovom „Od ‘Ultra’ do ‘Echelon’“, vaš pokorni službenik je pretpostavio da su u jednoj od ove dvije zgrade (pogledaj ispod) bili smješteni uredi Aleksandera, Guda, Ajtkena, Mekleoda i drugih britanskih šahista – boraca nevidljivog fronta, čija imena još ne poznajemo. Ali time sam, priznajem, zbunio čitaoce, pa hajde da objasnimo redom.
Block 10, Benhall
i
Block Okley
Obe ove fotografije pronašao sam tada, temeljno pretražujući internet, a drugih snimaka iz čeltnemske prošlosti GCHQ-a u mreži, do 2009. godine, nije bilo.
Dalje. Taj Block 10 u Benholu srušen je još početkom 2000-ih, a na njegovom mjestu do 2003. izgrađena je današnja ogromna centrala GCHQ-a, koja zbog svog arhitektonskog oblika ima nadimak „Doughnut“ („Krofna“).
Trospratnica (C Block) u Okli srušena je mnogo kasnije – početkom 2010-ih, i do danas je na sajtu GCHQ prikazana iz istog ugla kao u mom ranije pomenutom eseju od prije 16 godina, ali je sada na krovu dodan „Union Jack“. Razumije se, na osnovu vijoreće britanske zastave iznad ulaza – to je bila centralna kancelarija tajanstvenog ministarstva prije nego što je „Krofna“ sagrađena. Ali sajt GCHQ time zavodi običan narod!
Odjeljenje „50-e godine“ sajta GCHQ
Ispostavilo se da je otprilike u isto vrijeme (to jest početkom 2010-ih) i tamo, u Okliju, srušena impozantna građevina originalne konstrukcije sa dvije kule, smještena na padini brda, koja je zapravo bila glavna zgrada GCHQ-a, poznata kao „Zeleni monstrum“.
Čini se da je prvi ovaj objekat svijetu prikazao novinar BBC-a Stiv Nibs u izvještaju od 25. decembra 2011. godine; uspio je da uđe u unutrašnjost ovog čudnog giganta, koji su njegovi posljednji stanari tek napustili, i razgovarao sa malo riječitih istorijskim stručnjakom ovog tajnog ministarstva po imenu Toni, koji je pristao da mu bude vodič.
Tako je izgledala jedna od najtajanstvenijih građevina na svijetu, neposredno nakon djelimične konzervacije, a fotografiju je napravio jedan mladi engleski bloger – koji je hrabro rizikovao, jer je obezbjeđenje GCHQ u Okliju u to vrijeme još uvijek bilo na svom mjestu. Da su ga primijetili, bez problema bi ga uhvatili i ispitivali s pitanjima poput: „Za koga, dude (brate), radiš?“ (Da, lijevo se vidi upravo ta trospratnica, koja i danas stoji na sajtu GCHQ).
Gotovo svi zaposleni u objektu u Okliju preselili su se u „Krofnu“ u decembru 2011., a svečano zatvaranje sa spuštanjem „Union Jack“ zastave održano je tačno godinu dana kasnije, 14. decembra 2012. godine.
„Ovdje se nalazila centralna kancelarija Centra. Većina operativnog, kao i administrativnog rada obavljala se u ovom objektu,“ ukratko je pojasnio reporteru BBC-a oprezni Toni dok su šetali napuštenim kancelarijama prepunim starih telefona, različitih dokumanata, kantama za otpad označenim sa „samo klasifikovani otpad“.
Nakon toga sišli su mračnim hodnicima sa treperećim alarmnim lampama i znakovima „Ulaz zabranjen!“ u jednu od velikih podzemnih sala sa računarima. Na pitanje koliko je takvih sala ukupno bilo, reporter je dobio kratak odgovor: „Nekoliko.“
Prišli su ogromnim pumpama.
– Kada su radile punom snagom, trošile su pola miliona galona vode, – objasnio je Toni, misleći na dnevnu potrošnju vode koju su ovi rashladni sistemi GCHQ-a koristili.
Ako se prevede sa britanskog (imperijalnog) galona na uobičajenu metričku jedinicu koju čitaoci ChessPro poznaju, to je otprilike dva miliona trista hiljada litara. Za poređenje, današnja prosječna dnevna potrošnja vode u hiperkopleksima za obradu podataka Google-a ne prelazi dva miliona litara.
Takvi čileri (rashladne jedinice sa rezervoarima i pumpama) štitili su računarni park stare glavne kancelarije GCHQ-a od pregrijavanja.
Reporter BBC-a i njegov pratilac bili su u jednom od podzemnih računarskih hangara, gde je još sasvim nedavno vladao veštački intelekt.
Pored tih hala, takođe pod zemljom, nalazili su se ogromni generatori, koji su se uključivali kada bi iznenada nestalo struje. Oni su mogli da proizvedu energiju dovoljnu za ceo Čeltenam.
Sudeći po količini rashladne tečnosti koju su dnevno trošili, snaga računarske opreme „Zelenog čudovišta“ prelazila je 100 MW, što je omogućavalo ogromnoj računarskoj infrastrukturi glavne kancelarije u Okli da bude i skladište miliona presretnutih telefonskih razgovora (a te podatke je delio i američki NSA sa GCHQ). Tako da su u podzemlju „Čudovišta“ verovatno čuvani i snimci telefonskih razgovora nekih od sadašnjih čitalaca ChessPro, ili njihovih rođaka…
Rušenje dvotoranjske građevine povjereno je firmi Lawson Group, a najveći problem im je predstavljala nevjerovatna dubina u koju je glavna kancelarija GCHQ bila usađena u brdo. Zbog toga im je direktor kompanije rekao da su morali da dovedu najmoćniji guseničarski bager Cat 3749L, sposoban da kašikom zagrize čak do 32 stope dubine u zemljište.
Tako je otkrivena još jedna tajna neobične zgrade – njeni računarski hangari i moćni generatori nalazili su se i do 10 metara duboko pod zemljom. Debljina betonskog krova tog podzemlja i danas nije poznata, ali sigurno nije mogao biti probijen bunker-bombama.
Teško je bilo i rastaviti krov sa specijalnim metalnim pokrivačem koji je štitio „čudovište“ u slučaju vazdušnih napada. Ukratko, radio-elektronski špijunski centar Velike Britanije, izgrađen na Čeltenamskom brdu usred Hladnog rata, bio je potpuno spreman za mogući prelazak u njegovu Vruću fazu…
Da bi ostavila trag u istoriji, kompanija je na internet postavila petominutni video snimak procesa rušenja. Na sledećem kadru (iz tog snimka) vide se i niske „pomoćne prostorije“ oko „čudovišta“ koje je nestajalo u ništa. Sve to zajedno je konspirativno nazivano „Blok M“ i zauzimalo je ogromnu površinu veću od 11 hektara. Na tom mestu su kasnije izgrađeni supermarketi i mnogo stambenih zgrada…
(Nastaviće se)