Piše: Vladimir Nejštadt

Kadrovi iz video-snimka
KAKO JE RUČNO DEKODIRANJE POSTAO ANAHRONIZAM U POSLERATNOM ISTKOTU, ZAŠTO JE KRIPTOLOŠKI TIM HJU ALEKSANDERA MORAO BITI ŠTO BLIŽE PODZEMLJU DVO-TORANJSKE ŠTAB-KANCELARIJE GCHQ I ŠTA SE NE ZNA U „PONČIKU“
Prvi koji je imao priliku da otkrije tajnu Blečli parka bio je kapiten Fred Winterbotom, koji je u Station 10 bio zadužen baš za čuvanje te tajne. U svojoj maloj, senzaciju izazivajućoj knjizi Operacija „Ultra“ (objavljenoj na ruskom 1978. godine) on na neki način zagonetno piše:
„Već nije tajna da su zaposleni u Blečliju za rešavanje zagonetke Enigme koristili novu nauku – elektroniku. Nisam savremenik ere kompjutera i ne trudim se da ih razumem, ali početkom 1940. svečano su me uveli u svetište gde je stajala bronzana kolona, koju je krunisala figura koja je ličila na neku istočnjačku božicu, koja je trebalo da postane proročica Blečlija, bar kad joj se to učini. To je bilo čarobno delo, koje je izazivalo strahopoštovanje.“
Ali ako se uzme u obzir da su sve „Bombe“ bile smještene u metalna kućišta bronzanog sjaja, a prva od njih je postavljena u Hut (kolibu) 1 u Blečliju 18. marta 1940. godine, ispada da je kapiten Fred pod „čarobnim djelom“ mislio baš na te elektromehaničke mašine. Njihov park se stalno povećavao, ali je neko vreme kriptološkom osoblju ipak bilo potrebno da čeka u redu da bi imale pristup. I imajući u vidu nedostatak „Bombi“, genijalni Tjuring je razvio kriptoanalitičku metodu koja je delimično otkrivala postavke Enigme, što je olakšavalo kasniju – „bombno“, automatsko dešifrovanje. Princip je bio relativno jednostavan: dvije presretnute radio-poruke (na engleskom ili njemačkom) postavljale su se jedna do druge na dugim, tankim karticama, da bi se izračunalo koliko se često određeno slovo u jednoj poruci poklapa sa istim slovom u drugoj. Te tanke kartice dešifrovači su nazvali „Banberi“ – jer su se štampale u gradu Banberi u Oksfordširu. Otuda i naziv procedure – „Banburizam“. Najbolji „banburist“ u Blečliju bio je upravo Aleksander. Za njega je to, kako je i sam priznao, bila neka intelektualna igra, i „banburio“ je pretežno starinskim načinom, običnom olovkom praveći kolone slova i brojeva na listovima.
Vijek „Bronzanih božica“, kao što je već rečeno na početku naše priče, bio je kratak, a ručno dešifrovanje postalo je potpuni anahronizam još u posleratnom Pembrokeu, zbog intenzivne digitalizacije ovog tajnog kutka na zapadu Velikog Londona.
Ta dva „Kolosa“ koja su prvo preseljena u Istkot, a zatim u Okli, nazvani su usputno – jedan „Plavi“, drugi „Crveni“; oba su unapređivana da bi duže radili bez kvarova i da bi im se olakšao unos podataka. Pri tome, „Plavom“ su i dalje ubacivali ono što mu je zapisano u genetici i u čemu je bio uspešan još u Blečliju, razbijajući teletip šifru Lorencove šifrarske mašine. Njome su, ne sluteći ništa, koristili i Führer i generalitet Trećeg rajha, a posle Drugog svetskog rata – neke evropske zemlje, čije rukovodstvo takođe nije ni sanjalo da je otpornost Lorenca na šifrovanje praktično bezvredna.

Jedan od „Kolosa“ koji su služili u Okli — da li je to bio „Plavi“ ili „Crveni“ — pitanje je za prave znalce.
Prema svedočenju veterana „Ultre“ Džona Kejna (čija se sjećanja mogu pronaći na internetu), inženjeri GCHQ su osoblju u Istkotu napravili još nekoliko brzoradećih specijalizovanih računara za razbijanje šifrovanih presretačkih poruka. Sve te mašine (osmišljene još u blečlijevim kolibama) sa komplikovanim imenima poput „Kolorob“, „Zmaj“, „Edip“ i slično, bile su opremljene rotirajućim magnetnim cilindrima (bubnjevima) — ranim memorijskim blokovima u prvim kompjuterima.
Konačno, jeseni 1953. godine u Čeltnemu je instaliran prvi univerzalni računar Ferranti Mark I, usavršen od strane inženjera radio-obaveštajne službe, koji je dobio nadimak „Kleopatra“. Godine 1957. Aleksander je predložio nadređenima izveštaj (danas deklasifikovan) sa svim detaljima o korišćenju ovog univerzalnog računara… Pa koja je još bolja potvrda da je najvažniji odeljak „H“ u GCHQ imao svoj smeštaj baš u „Zelenom monstrumu“, u neposrednoj blizini podzemnih kompjuterskih hala?
Pored toga, Hju i njegovi saradnici razvijali su algoritme kriptološkog pojačanja za „gvožđe“ koje je služilo u GCHQ. O tome se može pročitati u već citiranom memoaru Denhama, koji je usput napomenuo da Aleksander, iako je snažno doprinosio potpunoj kompjuterizaciji procesa dešifrovanja, nikada nije naučio da programira.
A ko je u njegovom timu to savršeno umeo? Na primer, Normen Mekleod. Kao penzionisani Čeltnemac i škotski mag, naučio je kompjuter čak i da sastavlja kompozicije na šahovskoj tabli od 64 polja, postavši prvi pionir u toj oblasti!
…Šahovska groznica 1920-ih rodila je u mladom Sovjetskom Savezu neviđene do tada razne timske turnire — među gradovima, sportskim društvima i slično. Taj šahovski elan iz Eldorada s vremenom su preuzeli i na maglovitom Albionu, gdje su od 1949. počeli da se održavaju šampionati Nacionalnog šahovskog kluba. Timovi su se sastojali od 6 igrača, a nagrade za prvo mjesto bile su par šahovskih časovnika. Jasno, nagrade su bile skromne… Ali je prestiž bio veliki — osvajati faktičke šampionate Ujedinjenog Kraljevstva, što je tokom 1950-ih tri puta postigao i Čeltnemski klub, ojačan „poznatim šahistima Ministarstva spoljnih poslova čitave Britanije“!
Pošto se njen sastav menjao, za ovaj het-trik, pored Aleksandera i jedan put njegovog zamenika na prvoj tabli Ajtkena, zaslužno je bilo još sedam njihovih saboraca. Sve ću ih imenovati u drugom dijelu ovog članka, a završavajući ovaj, dodajem – sopstvenom istragom vaš pokorni sluga je utvrdio da je najjači čeltnemski tim posleratnog perioda na Ostrvu u stvari u potpunosti sačinjen od kriptologa GCHQ. O čemu verovatno ne znaju u današnjoj Britanskoj šahovskoj federaciji, a u „Pončiku“ sigurno ne!
A mogao bi taj džinovski biro radioelektronske obaveštajne službe ponosno da to istakne na svom sajtu, a možda će i istaknuti – ako se zainteresuje za naše objave na popularnom ruskom sajtu http://www.chesspro.ru…
(Kraj)