Genna Sosonko: David Sedmi (9.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Jednom prilikom, u razgovoru s Donerom, spomenuo sam — „veliki talenat“. Holanđanin se namrštio:
„Šta to znači? Talenat, talenat… Šta uopšte misliš pod tim? Talenat je odlučnost, ogromna želja da se nešto postigne. Ono čemu posvetiš dušu, srce, život. E to je talenat.“

Ne ulazeći dublje u definiciju talenta koju je dao holandski velemajstor, može se reći da su sve te osobine bile prisutne kod Davida Bronštajna.

Pred kraj života, David Jonovič se prisjećao kako su on i njegovi drugari iz šahovskog kružoka Kijevskog doma pionira jednostavno — igrali šah, ne razmišljajući ni o šampionskim titulama, ni o titulama uopšte.
Ne znam šta su njegovi drugovi tada mislili o rangovima i titulama, ali što se samog Devika tiče…

Uoči puta na među-zonski turnir u Švedsku, 1948. godine, Bronštajn je pisao:

„Odigrati meč za titulu svjetskog prvaka — to je tajni san svakog šahiste. Što se mene tiče, ja o tome sanjam od onog dana kad sam prvi put došao u Kijevski dom pionira i dokazao strogom ispitivaču Aleksandru Markoviču Konstantinopoljskom da znam kako da dovedem pješaka do dame.
Tako sam zamišljao i moju buduću partiju s Laskerom — njega sam smatrao svojim glavnim rivalom. Postaviću kralja u opoziciju ispred svog pješaka, a zatim ću koso manevrisati i probiti mu put do osme linije. A ako bih imao i dodatnu damu — Laskeru bi bilo bolje da mi ne staje na put.“

Ako preduhitrimo priču, možemo reći da su se dječački snovi Devika ostvarili: zaista je odigrao meč za titulu svjetskog prvaka — iako protivnik nije bio Emanuel Lasker, već Mihail Botvinik.

U šestoj partiji dogodio se i onaj „kosi manevar kraljem“. Samo što ga je izveo — svjetski šampion. U potpuno remi završnici, Devik, lebdeći mislima negdje daleko, previdio je očigledan potez Botvinika i bio je primoran da odmah preda partiju.

Ali do tog trenutka bilo je još mnogo godina, ispunjenih susretima s prijateljima, šalama i smijehom, odbojkom, fudbalom, damama, prvim dječijim zaljubljivanjima.
Ali na prvom mjestu su, naravno, bile — šahovske figure.

Brzo je napredovao po klasifikacionoj ljestvici: druga kategorija, prva, kandidat za majstora. Njemu nije trebalo objašnjavati očiglednu istinu — šah moraš da naučiš da igraš brzo: ako predugo učiš da igraš, onda kad najzad naučiš da igraš dobro — više nećeš moći da igraš dobro.

Devik je dolazio u Dom pionira gotovo svakog dana, a nedjeljom je satima igrao trominutne partije u krugu istih onih fanatika, kakav je i sam bio.
Lako se uzbuđivao, bio je prepun najrazličitijih ideja — nekih sjajnih i neobičnih, a nekih apstraktnih i besmislenih.

Drugari su ga mogli prekinuti u bilo kom trenutku:
„Dosta, Malac, prestani da pričaš gluposti…”
I Devik bi se tada veselo smijao zajedno sa svima.

Prošlo je nekoliko godina. Bronštajn je postao velemajstor i kandidat za svjetskog prvaka — i više niko nije smio da mu kaže takve riječi.

Vića Henkin je 1939. godine igrao protiv Devika Bronštajna u meču između moskovskog i kijevskog Doma pionira.
Partije su tekle začuđujuće slično: u obe je igrana francuska odbrana, u obje je Devik imao prednost — i u obe je „ostavio“ topa.

Sedamdeset godina kasnije, Viktor L’vovič Henkin se prisjećao:

„Devik je bio jako potresen, skoro da nije zaplakao. A kad se vratio u Kijev, počeo mi je pisati pisma — s novinskim isječcima, analizama dugačkim kao dan, razmišljanjima, o prijateljstvu… Ja sam mu odgovarao, ali mrzovoljno.
On je pisao samo o šahu, a meni su u to vrijeme više bile na pameti — djevojke… A onda je počeo rat i prepiska se prekinula.
O zapisnicima tih moskovskih partija me kasnije stalno ispitivao — ne znam ni sam zašto su mu toliko trebali.
Bio je, naravno, malo ćaknut — ne bez osnova. I jako osjetljiv. Jednom sam mu, u šali, kad smo već bili odrasli, rekao:
‘Zar stvarno izgledam isto kao ti, Devik?’
Naljutio se do kraja. Prekinuo je svaki razgovor. I tako nismo govorili — godinama…”

(Nastaviće se)