Genna Sosonko: David Sedmi (5.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Za vrijeme sovjetske vlasti bilo je nemoguće proživjeti život a da se na svakom koraku ne ulazi u kompromise sa sopstvenom savjesti, ali slučaj Bronštajna bio je još složeniji: srećno djetinjstvo u Kijevu, strastvena ljubav prema šahu, hapšenje oca, rat, glad, skitanja, beskućništvo i ogromna ambicija zakompleksiranog provincijskog adolescenta, koji se obreo u prestonici ogromne imperije. I obrušila se na njega nevjerovatna slava, čiji je vrhunac bio — meč za svjetsku titulu u šahu.

Među najrazličitijim tipovima koje je stvorila sovjetska stvarnost, slučaj Bronštajna bio je poseban. David Bronštajn bio je Jevrejin, šahista, čudak, filozof i tragač za istinom. Nije lako spojiti takve osobine u bilo kom sistemu, a pogotovo u režimu u kojemu mu je bilo suđeno da provede najveći dio života.

Taj poredak stvorio je posebnu mentalnost, i svaki pokušaj racionalnog tumačenja ličnosti Bronštajna, ako se ne drži u umu to nevjerovatno vrijeme, čini se nemogućim, pa i pogrešnim.

Ali kako ispričati o čovjeku izuzetnog dara, čiji je život pao u vrijeme koje je za njega bilo toliko nepodesno? Jer pravni poredak nije bilo moguće promijeniti, a kako se prilagoditi njemu?

Kako mrtva slova teksta ispuniti vazduhom tih dana, smislom koji je savremenicima bio razumljiv bez ikakvih objašnjenja? Kako prenijeti čitav čvor predrasuda i vjerovanja, tada svakome bez riječi razumljivih?

Izgubljeno je mnogo sastojaka koji su činili atmosferu epohe, onog specifičnog prošlog vremena kakvo je bilo sovjetsko vrijeme četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka. O tom vremenu, u koje je pao uspon Davida Bronštajna, pisao je jedan pjesnik:
„Kraj četrdesetih godina, četrdes’ osma, četrdes’ deveta, bio je nekako čitav smućen, zgužvan. Njega se prisjetiti nisam u stanju. Godina se nije razlikovala od godine, kao Hun od Huna, Got od Gota. Ne sjećam se šta, kada i gdje.“

Previše suptilnih nijansi zauvijek se izgubilo, i lakše je prenijeti riječima muzičku kompoziciju nego opisati tu čudesnu epohu. Trudio sam se ipak da obnovim te nijanse, ne podliježući refleksiji današnjeg vremena, iako sam razumio da je zadatak neobično težak i gotovo neizvodljiv.

Često sam bio prinuđen da posežem i za vrlo sitnim, svakodnevnim činjenicama, baveći se onim što je u njemačkom jeziku dobilo naziv „Waschzettelphilologie“ — proučavanje računa za pranje veša — naizgled potpuno beznačajnim detaljima.

U slučaju Bronštajna takvi detalji su sasvim neophodni: bez njih bi svaki pokušaj objašnjenja motiva i ponašanja jednog od najznačajnijih šahista prošlog vijeka unaprijed bio osuđen na neuspjeh.

U više navrata nisam prezirao ni prepričavanje mišljenja slučajnih poznanika, privatnih razgovora, glasina; jer upravo ta šarena mozaika i čini onaj poseban život društva, koji najčešće ostaje izvan pažnje istoričara.

Nimalo beznačajno može biti čak i ono što nije rečeno: svaku epohu moguće je razumjeti ne toliko po onome što je izrečeno, koliko po onome što je implicirano, po onome o čemu se ćutalo.
Čak i neobične ćudljivosti Bronštejna simptomatične su za čitavu jednu epohu i mogu reći mnogo više o životu u tom periodu nego istorijska i sociološka istraživanja.

Budući pod diktatom okolnosti i sklapanjem kompromisa s režimom, Bronštejn je očito morao živjeti dvostrukim, pa i trostrukim životom, doživljavajući to kao normu. Živjeti uvjeren u nepokolebljivost Imperije i shvatajući da će tako biti uvijek — barem tokom života koji ti je suđen.
Kao prisilni saveznik režima, David Bronštejn bio je upečatljiva ličnost na pozadini državnog poretka, čiji je cilj bio depersonalizirati svoje građane, izjednačiti sve pod jednim kalupom.
Taj poredak karakterisalo je posebno preziranje individualnosti, a on, kao izraziti individualist, tokom cijelog života njeguje svoju različitost, svoje odbacivanje, svoju originalnost.

Ako pod autoritarnim režimom nije moguće stvarati filozofske sisteme, pratiti modne pravce u umjetnosti, pisati poeziju i romane kako i o čemu želiš, ljudi svoje talente pokazuju u dostupnim oblastima.
Tada se pojavljuju sjajni muzički izvođači, plesači i balerine, autori dječjih knjiga, prevodioci, sportisti. I istaknuti šahisti.
Pored toga, vlast zainteresovana za propagandu svoje politike upravo brine o razvoju tih aktivnosti, koje ne ugrožavaju temelj njenog postojanja.

(Nastaviće se)