Autor: Jurij Šaburov
Po završetku meča, dopisnik düsseldorfskih novina upitao je Bogoljubova:
— Ima li Aljehin opasne protivnike?
— Ne! — odgovorio je. — Trenutno niko nema šansu da pobijedi Aljehina u meču.
— A Nimcovič, Kapablanka?
— Nimcovič nema nikakvih šansi. Što se tiče Kapablanke, ne bih mu savjetovao da igra revanš-meč, jer bi, poslije ovog novog okršaja, njegov oreol potpuno izblijedio…
— Po vašem mišljenju, može li Aljehin spokojno počivati na lovorikama?
— Počivati na lovorikama pokušao je Kapablanka. Aljehin će pobjeđivati sve s kojima se bude suočavao. I ja ću sledećih četiri-pet godina s zadovoljstvom posmatrati njegove pobjede. Ali tada ćemo se opet sresti. Ne pristajem da priznam sebe konačno poraženim poslije prvog poraza.
Pobjeda Aljehina u meču s Bogoljubovim učvrstila je njegov položaj u očima svjetske javnosti. Šampion je uvjerljivo dokazao da mu nema ravnog ni po talentu, ni po snazi igre.
Diskutujući o ishodu meča, u štampi je isticano da su se za titulu svjetskog prvaka borili ruski šahisti, sunarodnici, predstavnici iste škole, koji su, međutim, po ironiji sudbine, nastupali za različite zemlje. Aljehin je predstavljao Francusku, a Bogoljubov — Njemačku. U te ih je zemlje dovela različita životna sudbina, ali su ovi veliki šahisti bili daleko od politike i nisu željeli zlo svojoj domovini. Ipak, kao što znamo, i Aljehin i Bogoljubov bili su proglašeni od strane rukovodstva Svesavezne šahovske sekcije „antisocijalnim“, „politički stranim i neprijateljskim elementima“, neprijateljima SSSR-a. Nakon završetka meča, sovjetska šahovska štampa ih je ponovo izložila žestokoj, nemilosrdnoj hajci, a čak je i moskovski časopis „Šah“ koji je izdavao N. I. Grekov od 1922. godine — bio zatvoren. Krivica časopisa bila je velika: u njemu je sarađivao Aljehin, objavljivale su se objektivne informacije o međunarodnom šahovskom životu, a vrlo malo ideoloških članaka.
Svoj odmor od beskrajnih teških takmičenja Aljehin je često spajao s prisustvom na turnirima kao novinar. O jednom takvom događaju govorio je Salo Flor:
„Godine 1929. na velikom turniru u Karlovim Varima velemajstor Nimcovič me upoznao s Aljehinom — tada već svjetskim prvakom. Bio je u punoj snazi, oči su mu sijale od sreće i radosti. Aljehin je došao u Karlove Vare kao dopisnik. Šampion je bio u centru pažnje.
Uveče su se učesnici obično okupljali u kafani i pokazivali partije. Na mene je tada ostavio snažan utisak strast s kojom je Aljehin proučavao svaku partiju (čak i tuđu), i njegova radost kad bi čak i u analizi uspio da pronađe lijep potez, kombinaciju. Bio sam zapanjen i time što je on, prvi šahista svijeta, uvažavao mišljenje običnih smrtnika okupljenih oko njega. Gotovo sam pao u nesvijest kad me iznenada upitao, mene, početnika:
— Slažete li se s mojim mišljenjem?
U turnirskoj sali, na ulicama, banjski gosti iz cijelog svijeta jurili su za autogramom svjetskog šampiona. Mnogi su od Aljehina tražili ne jedan potpis, već po 30–40 potpisa na razglednicama s motivima Karlovih Vari za svoje poznanike.
Aljehin je to trpio nekoliko dana, a zatim je objavio: „Nema više autograma!“
Pojavio se jedan vrlo uporan Amerikanac. Aljehin mu je odbio dati potpis. Tada se Amerikanac obratio sudijskoj komisiji s izjavom da je spreman platiti 1000 kruna za jedan Aljehinov autogram. Ovu izjavu su prenijeli svjetskom šampionu.
— U redu, potpisaću — rekao je Aljehin.
Novac je Aljehin predao turnirskom komitetu s predlogom da se tim novcem nagradi onaj učesnik koji sljedećeg dana prvi pobijedi u partiji. Ova odluka je učesnicima bila nepoznata. Sledećeg dana Tartakover je brzo savladao Bogoljubova. Veliko je bilo Tartakoverovo iznenađenje kada mu je odmah, bez odlaganja, glavni sudija turnira uručio kovertu sa 1000 kruna! „To je Aljehinova nagrada.“ Zanimljivo je da je ta Tartakoverova pobjeda zapravo bila njegova prva pobjeda na turniru!
Početkom 1930. godine, od 16. januara do 5. februara, na italijanskom ljetovalištu San Remo održan je veoma zanimljiv i po sastavu jak turnir. Nastupajući na njemu, Aljehin je odigrao samo dvije remi partije od ukupno 15, dok je sve ostale pobijedio. Njegov rezultat je, u procentima, nadmašio rekorde Emanuela Laskera koje je ovaj postavio na prelazu iz XIX u XX vijek u Londonu i Parizu. Drugu nagradu u San Remu osvojio je Nimcovič, koji je zaostajao za Aljehinom 3½ poena! Treći je bio Rubinštajn sa 10 poena, četvrti — Bogoljubov sa 9½ itd.
Rekordno je bilo i Aljehinovo učešće na Trećoj Svjetskoj šahovskoj olimpijadi, održanoj od 13. do 27. jula 1930. godine u Hamburgu. On je predvodio ekipu Francuske, a svaka njegova partija bila je pravi događaj, privlačila je pažnju i učesnika i publike. Šampion svijeta je odigrao devet partija protiv različitih protivnika — i svih devet je završio pobjedom.
U aprilu 1931. godine u ruskim novinama „Posljednje vijesti“, koje su izlazile u Parizu, pojavio se kao najava tekst majstora Jevgenija Znjosko-Borovskog, koji je tamo vodio šahovsku rubriku:
„Srećan sam što mogu obavijestiti čitaoce naših novina da će od sutra svjetski šampion A. A. Aljehin započeti redovnu saradnju s ‘Posljednjim vijestima’. I ponosan sam onom ponosom koji je, vjerovatno, osjećala i uprava Ruske opere kada je uspjela da angažuje F. I. Šaljapina za svoje predstave.“
Od tog trenutka, Aljehin je prilično često nastupao u tim novinama s člancima i komentarima najzanimljivijih partija.
Nevjerovatan rekord Aljehin je postigao na dvokružnom turniru u jugoslovenskom ljetovalištu Bledu, koji se održavao od 23. avgusta do 28. septembra 1931. godine. Osvojio je prvo mjesto sa 20½ poena iz 26 partija, s prednošću od čak 5½ poena ispred drugoplasiranog Bogoljubova! Nešto takvo nikada ranije nije viđeno na međunarodnim takmičenjima. Svjetski šampion ni ovaj put nije pretrpio poraz, iako je često igrao u oštrom, gambitnom stilu. Treće mjesto zauzeo je Nimcovič sa 14 poena, dok su četvrto do sedmo mjesto podijelili Vidmar, Každan, Flor i Štolc — svi sa po 13½ poena.
Senzaciju turnira izazvala je Aljehinova munjevita pobjeda nad Nimcovičem, u kojoj je efektno žrtvovao dva pješaka u otvaranju. Nimcovič je bio zapanjen; prihvatio je žrtvu, a potom, udaljivši se od table i njišući glavom, nekoliko puta je ponovio:
„Postupa s nama kao s goluždravim ptićima.“
Kasnija analiza je, međutim, pokazala da je Aljehinova žrtva bila u potpunosti opravdana.
(Nastaviće se)