Moji vršnjaci, kojih više nije mnogo ostalo – kolege iz šahovskog zanata – još se sjećaju kako su krajem prošlog vijeka velike ekipe (po petnaestak ljudi!) dječijih šahovskih klubova išle jedne kod drugih u goste da igraju mečeve u klasičnom šahu (brzopotezne partije tada još nisu ni postojale). Bila su to takmičenja prilično popularna i zanimljiva djeci, a uz to – i druženje: svi zajedno kroz metro ili trolejbus, vicevi, „lovačke priče“ – zabavno!
Ali život ide naprijed, tačnije – juri, i mi ubrzavamo za njim. Pojavio se brzi šah, i u nekom trenutku odlučeno je da se ta glomazna takmičenja mogu održavati za dva dana, tako što se svi okupe na jednom mjestu. Ali i ta „gomila“ se širila, pojavljivali su se i nastavljaju da se pojavljuju novi klubovi, veliki i mali, koji pokušavaju da obučavaju mlade šahiste – i neki to stvarno rade, dok drugi samo glume, koristeći tuđe resurse i trud.
Jasno je da je i priprema djece različita, i da je nivo igre često neuporediv.
Počeli su da dijele ekipe po podgrupama prema prosječnom rejtingu: viša liga, prva liga. A onda je postalo jasno da i u višoj ligi postoji „najviša“ – sportske škole olimpijskog rezervata, koje, iako uopšte nemaju svoje „šahovske vrtiće“, bez imalo griže savjesti mame gotove mlade šahiste iz opštinskih klubova, obećavajući im neviđene benefite. Pojavio se i internat u koji su išla talentovana djeca iz cijele Rusije, s perspektivom da dalje razvijaju svoj talenat i upišu fakultet u Sankt Peterburgu. Konkurisati s njima bilo je nemoguće, pa su ih izdvojili u superligu – tada su bile samo četiri ekipe, a prva liga se proširila – i danas je najmasovnija.
Kasnije se superliga proširila na osam timova, ali ove godine su se na dječijoj komisiji, posvećenoj tom takmičenju, počele događati čudne stvari. Ekipe iz prve osmorke su počele da odustaju od superlige! Odustao je novi, ali već elitni ŠK „Česmenski“, odustao je Kalinjinski rajon (a tamo, da napomenemo, postoji sportska škola), odustao je SŠC im. Aljehina iz Puškina – primijetite, klubovi s tradicijom, sa ozbiljnom istorijom i velikim uspjesima posljednjih godina. I došlo je na red i do nas – Šahovskog dječijeg centra Kirovskog rejona.
Po povratku sa sastanka, zapitali smo se: da li i mi da se povučemo? Ali kod nas u klubu ima mnogo djece, većina nikada nije ni igrala u prvoj ekipi, a ovdje je bila prilika da izađemo sa tri postave u svakoj ligi (u jednoj ligi dvije ekipe istog kluba ne mogu da igraju). Ako se povučemo iz superlige, moramo se odreći treće ekipe. A osim toga – povući se znači pokazati slabost. A mi na to nismo navikli.
I tako smo izašli na start. Prva ekipa – protiv elitnih superklubova (veoma čudan turnir – „kružni“ sistem sa samo pet ekipa), druga ekipa – protiv glavnih konkurenata, treća – protiv njihovih rezervi. I to treba da bude poštena borba? Sva prethodna takmičenja bila su nepredvidiva u sportskom smislu: negdje smo mi pobijedili, negdje nas, borba je trajala do posljednjeg kola. I što je zanimljivo – prosječni rejting ŠK „Česmenski“ (1900) viši je od našeg (1897) i uporediv sa rejtingom Krasnoseljskog ŠC (1918), učesnika superlige. A oni su odlučili da igraju sa rezervnim sastavom. Apsurd? Po mom mišljenju – potpuni. U toj situaciji, poraz 3:9 je skoro za slavlje. Zar je nekome toliko stalo do pehara i prvih mjesta da savjest to može da izdrži? Pa neka im Bog bude sudija. A oni koji upravljaju procesom, mogli bi donositi objektivnije i mudrije odluke.
I dan-danas me boli sjećanje na epizodu staru deset godina – tada je dječak, kojeg smo mi od nule odgojili do nivoa šampiona grada, dva mjeseca prije takmičenja prešao u drugi klub i želio da se na lijep način oprosti od „alma mater“, odigravši posljednji meč za klub koji ga je odgojio. Nisu mu dozvolili. Jer imamo karantin na transfere – ne može. A onima koji dođu iz drugih gradova – može, za njih karantin ne važi. Tako mi podržavamo našeg trenera iz Peterburga? Niko me ne može uvjeriti da je to ispravno.
Oni koji rade s djecom i prave od nespretnog mališana prave male zvjezdice – oni su entuzijasti. I u prvom i u drugom redu. Njih treba čuvati, gospodo rukovodioci, kada donosite odluke. I poštovati njihov rad.
Anatolij Abramov
dječiji trener sa 45 godina staža