Autor: Jurij Šaburov
Nakon završetka meča sa Kapablankom, svjetski prvak je krenuo na turneju po gradovima Argentine i Čilea, gdje je nastupao u partijama simultanke. Na jednoj od tih partija, u Argentini, dogodio se duhovit slučaj. Kada je Aljehin prišao tabli narednog protivnika, ovaj je skočio sa stolice i ushićeno uzviknuo: „Maestro, neizbježan vam je mat u tri poteza!“ — „Ne brinite se, señor,“ nasmijao se svjetski prvak, „za sada vam objavljujem mat u dva!“
Dana 18. januara 1928. Aljehin se zajedno sa suprugom vratio brodom u Evropu. U luci Barselone dočekale su ih desetine oduševljenih šahovskih zaljubljenika.
Šampion je svečano dočekan na veličanstvenom banketu kome je prisustvovalo preko hiljadu ljudi. Njemu u čast organizovana je šahovska svečanost u jednoj od velikih dvorana, gdje su se simultanke igrale na 250 tabli. Pojava pobjednika Kapablanke dočekana je burnim ovacijama. Djelovalo je kao da slavlju nema kraja: ushićeni govori i zdravice uz šampanjac, bljeskovi magnezijuma fotografa i bezbrojni intervjui trajali su do iza ponoći. Počasti koje su zapale u dio trijumfatoru zahtijevale su od njega nemalu izdržljivost.
Dana 27. januara supružnici su vozom stigli u Pariz. Tamo ih je, kako su i željeli, na stanici dočekala samo mala grupa bliskih prijatelja i novinari.
„Istina,“ izvijestila je narednog dana novina „Vozroždenije“, „jedna iznenadna manifestacija ipak je obilježila dolazak Aljehina: šahovski kralj je izgubio prtljažni listić, ali čim je uprava stanice saznala ime putnika, prtljag mu je odmah izručen, a masa nosača i željezničkih radnika utrkivala se da pomogne A. A. Aljehinu.“
On je upravo pobijedio Kapablanku u Buenos Ajresu. Iznio je na svojim plećima napetost borbe duže od dva mjeseca. Sada je svjetski šampion u šahu — Rus… Ono što Švedska akademija uporno uskraćuje Rusima (Nobelovu nagradu, svojevrsno svjetsko prvenstvo u književnosti), Aljehin je u svojoj oblasti osvojio u borbi. Evo mog pisma njemu, u kojem izražavam glas bezbrojnih netalentovanih ruskih šahista:
„A. A., već toliko vremena, kad otvorimo novine, najprije tražimo podnaslov: ‘Kapablanka — Aljehin ‘. Današnje tmurno jutro obasjalo je Vaša pobjeda. Ura! Vi sada niste više ruski Lovac, već ruski Kralj. Možete da se krećete samo jedno polje, ali od sada je Vaš korak — kraljevski. U Vašoj ličnosti pobijedila je Rusija. Vaš primjer treba da bude osvježenje i ohrabrenje svakom Rusu, u kojoj god oblasti da radi: htjeti i znati — nije sve, ali je mnogo. Daj Bože da imate snage i zdravlja. Vašoj umjetnosti — procvat.“
A dva dana kasnije, u istim pariškim novinama „Vozroždenije“, objavljen je još jedan izvrstan esej, inspirisan istim događajem — Aljehin ovom pobjedom nad Kapablankom. Esej se zvao „Šahisti“ i bio je posvećen ruskom velemajstoru. Autor eseja bio je veliki ruski pisac Aleksandar Ivanovič Kuprin. Emigrirao je iz Rusije 1919. godine, kao i mnogi drugi, i nastanio se u Parizu, ali se 1957. godine, progonjen nostalgijom i teško bolestan, vratio u domovinu.
Nije isključeno da je sve te, kao i mnoge druge članke objavljene u pariškim novinama povodom njegove pobjede u meču protiv Kapablanke, sam Aleksandar Aljehin uspio da pročita tek po dolasku u Francusku. Novinari su zabilježili da je „on, kao stari Parižanin, stigavši kući poslije dugog, šestomjesečnog odsustva, prvo otišao da udahne vazduh bulevara“. Aljehin čak nije svraćao ni u svoj stan, već se smjestio u jednom od hotela na bulevaru Kapucin. Od jutra do večeri lutao je Parizom. Ali i tu su ga sustizali svuda prisutni novinari.
— Volite li Pariz? — upitao je Aljehina jedan od njih.
— Da, naravno. Toliko je lijep da ovdje čak rijetko igram šah.
Odgovarajući na bezbrojna pitanja novinara o meču s Kapablankom, Aljehin je rekao:
„Francusku volim zbog gostoprimstva koje je ukazala Rusima i zbog toga što mi je pružila priliku da se oporavim nakon teških godina koje sam preživio u Rusiji. Svoje šahovsko obrazovanje stekao sam u Rusiji, ali mi je boravak u Francuskoj omogućio da steknem titulu svjetskog šampiona, na šta sam, prije svega, ponosan — kao Rus.“
(Nastaviće se)