F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija
Moskva 2012
Položaj Regine bio je težak, ona je shvatala da ne može računati na pomoć u vaspitanju djece, čak ni na minimalnu u njihovom izdržavanju. Zato je svu svoju energiju usmjerila na posao, a majčinske obaveze prebacila na malu Joan, da vodi domaćinstvo i brine o malom Bobiju.
I dijete, koje je raslo u nepotpunoj porodici — majka vječno odsutna, otac nepoznato ko i gdje, i sestra bez autoriteta — počelo je kovati svoj karakter. Bobi je, sa izgledom potpunog slaganja sa svijetom koji ga okružuje, učio da donosi optimalne životne odluke sa onom istom lakoćom koja ga je krasila pri izboru najboljeg poteza na šahovskoj tabli. Možda su baš tu korijeni njegove čuvene fraze: „Šah je život“.
Strast prema igri dovela ga je do toga da je sa 10 godina napustio školu; njegove misli stalno su bježale od svakodnevnih briga i rutine — on je rješavao složene jednačine lijepih završnica, čije su promjenljive bile lovci koji su se kretali po dijagonalama i nepredvidivi konji. Rezultati nekih testova kojima je bio podvrgnut tokom školovanja pokazali su da je njegov koeficijent inteligencije bio uporediv sa koeficijentom Alberta Ajnštajna.
— Ne mogu da te natjeram da se zainteresuješ za ono o čemu pričam na času, ali barem iz pristojnosti nemoj da stavljaš svoje magnetne šahove na klupu — molio ga je učitelj u školi Erasmus Hall, kada je Bobi jednog jutra počeo da igra šah tokom časa. Ali ta molba je samo još više raspirila strast genija; dijete se povuklo u sebe, a unutrašnji rad mu je omogućio da razvije još jedan dar — naučio je da igra naslijepo, više mu nijesu bile potrebne ni tabla ni figure. Igrao je po pamćenju. Aforizam iz knjige francuskog pisca Sent-Egziperija tačno je opisivao situaciju: „Ono što je najvažnije, očima je nevidljivo“.
Ravnodušnost koju je Bobi pokazivao prema svemu što ga je okruživalo, a nije bilo vezano za šahovsku tablu i figure, natjerala je njegovu majku Reginu da potraži izlaz iz nastale situacije. — Ako ti se sviđa šah, neka, glavno je da imaš zanimaciju — rekla je ona povišenim glasom, kada je saznala da je njen sin ispisan iz srednje škole.
Sutradan Regina je otišla u redakciju novina „Brooklyn Eagle“, gdje se kratko predstavila i rekla:
— Želim da dam oglas.
— Naravno, gospođo, — odgovorio je službenik redakcije i dodao: — Diktirajte tekst, molim vas.
Regina je duboko udahnula i kazala:
— Tražim učitelja šaha za igru sa mojim sinom. To je sve, ništa više, — dodala je, prije nego što je pitala treba li da plati za oglas.
Kako niko u redakciji nije mogao da odluči u koji dio staviti takav oglas — u sportske vijesti, kulturu ili hroniku — on je na kraju završio u rukama novinara Hermana Helmsa, šahovskog entuzijaste.
On se povezao sa starim majstorom i dr. Johnom Collinsom i upitao ga:
— Još uvijek gubiš vrijeme podučavajući šahiste?
Kada mu je Collins potvrdio, Herman mu reče:
— Odlično, zapiši adresu. Izgleda da tamo raste momak koji želi da nauči šah. Možda je u pitanju i nešto zaista vrijedno? — dodao je, prije nego što je spustio slušalicu.
Nekoliko dana kasnije Collins se pojavio u kući Fišerovih i osmislio metod treninga dječaka u šahovskom klubu Bruklina.
Najteže za Bobija bilo je da se odrekne brzih partija, koje se često nazivaju ping–pong ili blitz.
— Ne želim da igraš rapid-tranzit na trgu Washington. To ti ne koristi, — zahtijevao je maestro od svog novog učenika.
Kako je Bobi rastao, zamijenio je klub kojim je rukovodio Carmine Nigro salama Manhattanskog šahovskog kluba, hrama šaha Sjeverne Amerike. Upravo tu, sa 15 godina, pobijedio je maestra Samueala Reshevskog u egzibicionoj partiji, koju je ovaj igrao naslijepo sa povezom na očima. Nekoliko godina kasnije, Fišer i Reshevsky započeli su žestoko rivalstvo, podstaknuto egocentrizmom obojice.
(Nastaviće se)