Autor: Jurij Šaburov
U reportaži sa baden-badenskog turnira S. Tartakover, govoreći o Aljehinu, između ostalog, pomenuo je razgovor s Nadeždom Semjonovnom. „Kad biste samo znali — govori mi njegova draga supruga Nadežda Semjonovna — koliko on ozbiljno pristupa unutrašnjem životu Šaha, poštujući zakone koje su mu naložile mudre šahovske figure Života!..“
A kraj 1925. godine Aleksandar Aljehin je obilježio uspješnom odbranom disertacije za zvanje doktora pravnih nauka. Tema disertacije bila je prilično neočekivana — „Sistem zatvorskog kažnjavanja u Kini“. Naravno, njegovo znanje zasnivalo se na temeljnom proučavanju pravnih sistema različitih zemalja tokom studija na Carskoj pravnoj školi u Sankt Peterburgu. Ipak, tema koju je izabrao za disertaciju bila je veoma specifična. Aljehin je morao mnogo da se potrudi kako bi proširio svoja znanja o kineskom zakonodavstvu i njegovoj praktičnoj primjeni, te da formuliše sopstvena gledišta.
Novu godinu Aleksandar Aljehin je dočekao van kuće – u Engleskoj, na tradicionalnom turniru u Hastingsu, koji je počeo 27. decembra. Tamo je podijelio prvo-drugo mjesto sa Milanom Vidmarom. Obojica su osvojili po 8½ poena iz 9 partija.
Zatim je Aljehin zauzeo prva mjesta na još dva manja turnira: u Skarborou – 7½ iz 8 i u Birmingemu – 5 iz 5 poena. Sva ta takmičenja nisu imala veliki sportski značaj, ali su Aljehinu pružila mogućnost za dalje usavršavanje svog stila. Težio je da otkrije i otkloni nedostatke koji su bili svojstveni njegovoj igri u poređenju s igrom Kapablanke.
Već tada su svi priznavali Aljehina kao dubokog analitičara, sposobnog da pronađe najbolje nastavke u svakoj poziciji. Jednom prilikom, kada je odložio partiju u za sebe teškoj poziciji, njegov protivnik – majstor – požurio je kod Tartakovera. Pokazavši mu odloženu poziciju i demonstriravši „odlučujuće“ varijante, upitao je velemajstora:
— Kako vam izgleda pozicija, po vašem mišljenju, ko će dobiti ovu partiju?
— Aljehin — odgovorio je bez razmišljanja Tartakover.
— Ali zašto? — začudio se majstor. — Pa moja pozicija je znatno bolja.
— Ali vi niste pitali čija je pozicija bolja — rekao je velemajstor — nego ste htjeli da znate ko će pobijediti?
Tartakover nije pogriješio — pri doigravanju pobjedu je odnio Aljehin.
Od 8. do 30. marta Aljehin je učestvovao na najvećem takmičenju 1926. godine — međunarodnom turniru u Zemeringu. Na iznenađenje svih, turnir je započeo sa dva poraza, ali je zatim osvojio 12½ poena iz 15 partija. Ipak, propušteno nije uspio da nadoknadi — prvu nagradu osvojio je Rudolf Špilman, koji ga je nadmašio za pola poena. Treće mjesto pripalo je M. Vidmaru sa 12 poena, dok su 4–5. mjesto podijelili sa po 11½ poena A. Nimcovič i S. Tartakover.
Pored druge nagrade na turniru, Aljehin je dobio još tri specijalne nagrade: za najveći broj pobjeda, za najduži niz pobjeda — pet uzastopnih — i za najljepšu partiju.
Svoj neuspješan start Aljehin je kasnije objasnio time da nakon baden-badenskog uspjeha nije mogao da postigne neophodan psihološki uspon, osjećao je razočaranje zbog neizvjesnosti oko meča s Kapablankom i ljutnju zbog odbijanja Bogoljubova da učestvuje na turniru. Zato je i počeo da igra bez potrebne inspiracije.
Tokom Zemerinškog turnira, dopisnik popularnog austrijskog šahovskog časopisa Viner šahcajtung zamolio je neke od stalnih učesnika takmičenja da se izjasne o tome šta ih je privuklo i vezalo za šah. Zanimljive i često psihološki vrijedne odgovore na anketu „Kako sam postao majstor“ dali su dr A. A. Aljehin, A. I. Nimcovič, Rihard Reti, Akiba Rubinštajn, Rudolf Špilman i profesor Milan Vidmar.
Nas, naravno, najviše zanimaju odgovori Aljehina:
„Da postanem šahovski majstor navelo me je, prije svega, traganje za istinom, a zatim i težnja ka borbi. Još kao mali dječak osjetio sam u sebi šahovski dar, a sa 16 godina — kao gimnazijalac (1909. godine) — postao sam majstor. Igram šah od sedme godine, ali ozbiljno sam počeo da igram sa dvanaest. I već tada sam osjetio unutrašnju težnju, neodoljivu privlačnost ka šahu…“
Cilj ljudskog života i smisao sreće sastoje se u tome da čovjek pruži maksimum onoga što može da da. I kako sam ja, da tako kažem, podsvjesno osjetio da najveća dostignuća mogu da postignem u šahu — postao sam šahovski majstor. Ipak, moram da istaknem i naglasim da sam profesionalac postao tek nakon odlaska iz Rusije i da imam namjeru da nastavim rad na pravnom polju.“
Čitajući ove redove Aljehina, iznova se misleno vraćaš tom čudesnom ispoljavanju dara koji je od početka usađen u čovjeka, pratiš put njegovog razvoja. U Aljehinovim odgovorima ističe se međusobni uticaj čovjeka i šaha na oblikovanje karaktera i stila igre.
(Nastaviće se)