
(42.nastavak)
Kad sam došao na 17. partiju, pozvao sam Kampomanesa i zahtijevao da premjeste Zuhara u sedmi red. Kampomanes je oklijevao. „Ali Apelaciona komisija je odlučila…“ – počeo je on. „Uklonite ga u roku od deset minuta ili ću se ja sam s njim obračunati!“ – izjavih, nedvosmisleno prijeteći pesnicama. Kampomanes se unervozio, okupio je oko sebe Sovjete. Došao je i Karpov. Kad je vidio da moje vrijeme teče, a ja ne povlačim potez, podrugljivo se nasmijao i otišao u svoju sobu za odmor. Njega se to ne tiče! Kao da nije on bio taj koji je izgubio živce kad je Šmid pokušao da udalji Zuhara iz sale tokom 9. partije! Kao da nije on uvrijedio Šmida sumnjom u pristrasnost…
A vrijeme je teklo. Konačno su šest prvih redova ispraznili od gledalaca i posjeli Zuhara u prvi slobodan red. Kampomanes mi je prišao i „obavijestio“ da je moj zahtjev ispunjen.
Nije mi tako lako pala ta skromna pobjeda. Potrošio sam gomilu živaca i jedanaest dragocjenih minuta!
Usput rečeno, Kampomanes, prisiljen da mi popusti – i to pred očima čitave sale – osjetio se krajnje povrijeđeno. Poslije partije je zvanično izjavio da mi ubuduće neće dozvoljavati takve ispade! Zar nije baš taj incident imao u vidu FIDE biro kada me je posle meča oštro osudio za „nesportsko ponašanje“?
Može li se igrati ozbiljna, napeta partija nakon snažnog nervnog stresa? Ispostavlja se – teško. U 17. partiji Karpov je bio potpuno nadigran: izgubio je pješaka bez ikakve kompenzacije, a njegov pokušaj da zakomplikuje poziciju nije dao rezultata. A zatim… Zatim sam napravio mnoštvo grubih grešaka i prvo propustio očiglednu pobjedu, a potom u cajtnotu uspio da dobijem – smiješan mat u remi-poziciji! Rezultat je postao 4:1 u korist Karpova…
E. Štejn: „Žrtva“ Korčnoja od jedanaest minuta doživljena je u Bagiju kao čin šahovskog samospaljivanja. Ali kako je drugačije Korčnoj mogao da se bori protiv Zuhara? Ko je uopšte taj ‘mračni genije’? Kakva je njegova uloga u borbi za svjetsku titulu? Uticajni američki magazin „Newsweek“ na ta pitanja odgovorio je upečatljivim naslovom – „Zuharova pobjeda – Karpovljeva pobjeda“ („Kontinent“ br. 21, 1979).
A. Karpov: „Ako ćemo, kako se kod nas kaže, prosto i radnički, trebalo je iskoristiti to što je protivnik pokleknuo i izgubio ravnotežu, i pritiskati, pritiskati – dokrajčiti ga…“ („Moja sestra Kaisa“).
PRES KONFERENCIJA U MANILI
Moje stanje bilo je užasno. Uzeo sam svoja dva posljednja tajm-auta i zajedno s frau Leeverik otputovao u Manilu da se bar malo odmorim i dođem sebi. Osim toga, odlučio sam da održim pres konferenciju i ispričam sve što se dešava u Bagiju. A da li ću još igrati? Đavo će ga znati, vidjećemo…
Prije odlaska ostavio sam Kinu pismeno ovlašćenje da me zastupa u Apelacionoj komisiji tokom našeg odsustva. Radilo se samo o tome, ali Kin je, dobivši moju poruku, izveo dalekosežne zaključke. Englez je, zajedno s Baturinskim, održao zajedničku pres konferenciju, izjavivši da je od sada on rukovodilac tima. Odmah je poslan i telegram u Austriju, predsjedniku druge evropske zone FIDE, Dorazilu:
„Molim Vas da stupite u kontakt sa Švajcarskom federacijom po pitanju smjene Petre Leeverik sa mjesta šefice delegacije Korčnoja. Meč za svjetsko prvenstvo je ugrožen zbog njenih sumnjivih postupaka i provokativnih političkih izjava. Ako ostane na funkciji, meč može imati skandalozan ishod. Golombek.“
Neka vas potpis „Golombek“ ne zavara. Harry Golombek taj telegram nikada nije ni vidio!.. Šta je Dorazil mogao da odgovori samoproglašenom rukovodiocu? Obavijestio ga je da ne smatra da ima pravo da grupi Korčnoja, koja je i onako malobrojna, oduzima još jednog čovjeka. A vi, čitaoče – ne biste li mogli jednom riječju da okarakterišete ovaj Kinov potez?
Usput, jedan od prvih koraka Kina kao mog predstavnika u Apelacionoj komisiji bilo je slanje buketa cvijeća gospođi Kampomanes kao izvinjenje za napete odnose koji su se razvili između para Kampomanes i frau Leeverik i Korčnoja. Kako dirljivo! Gospodin Kampomanes se bori kao tigar, braneći sovjetske interese, a gospodin Kin poklanja cvijeće njegovoj supruzi… Ispostavilo se da je tim buketom Kin započeo „učvršćivanje prijateljstva“ i vrlo plodonosnu „kulturnu saradnju među državama“.
Dok sam u Manili pripremao pres konferenciju, moji pomoćnici nisu dangubili. Tražili su neki kompromis. I našli! Uoči konferencije su mi telefonom iz Bagija javili da je postignut dogovor sa sovjetskom stranom i zamolili me da ni u kom slučaju ne održim susret s novinarima. Naivni ljudi: vjerovali su u ustupke Sovjeta! Naravno da mi ni na kraj pameti nije bilo da odustanem od svoje namjere.
Posle toga, sjednica Apelacione komisije, na kojoj je trebalo raspraviti mogućnost kompromisa, odložena je za kasnije – za vrijeme kada je pres konferencija već trebalo da bude gotova. „Kongresmene“ je, vidite, zanimalo dokle ću ići u svojim zahtjevima!
(Nastaviće se)