
(39.nastavak)
Raspravljalo se i o pitanju predlaganja remija. Čini se logičnim: ako se protivnici rukuju prije partije, mogu stupiti u kontakt i tokom partije, ako ne – nikakvog kontakta ne može biti!
Ali predložiti remi preko sudije nije baš tako jednostavno. Posebno u cajtnotu. A iako je Karpov svojim ispadom raskinuo naše međusobne odnose, on kao i obično ne želi da se odrekne bilo kakvih praktičnih prednosti! I Sovjeti izjavljuju da drugačiji način predlaganja remija nije predviđen FIDE pravilima. Kao, Korčnoj može da radi što hoće, a Karpov ima namjeru da remi predlaže direktno protivniku (a usput, potpuno u skladu sa FIDE pravilima, može ga i malo iznervirati!).
Komisija za žalbe pokorno prihvata sovjetsko gledište…
U međuvremenu, presedan već postoji. I ne samo jedanput. Na čuvenom AVRO turniru (1938) Aljehin i Kapablanka komunicirali su preko sudije. Tokom meča kandidata 1977. godine, ja i Petrosjan nismo razmijenili ni jednu jedinu riječ, ni jedan jedini gest – dogovor o remiju odvijao se preko glavnog sudije Kažića.
Posle meča, u intervjuu za sovjetske čitaoce, Karpov je izjavio da je jedino osjećanje koje je gajio prema Korčnoju – duboka mržnja. Koliko su samo drugi šahisti – čak i Petrosjan! – bili iskreniji i pošteniji u izražavanju svojih osjećanja!
PREOKRET
Već mjesec dana Karpov sa svojim pomoćnicima čeprka po Enciklopediji šahovskih otvaranja. Poglavlje o otvorenoj varijanti španske partije napisao sam ja. Bez fušeraja. Svaka varijanta, svaka ocjena su provjerene. Ipak, u 12. partiji su konačno uspjeli da se zakače za jednu od „bočnih“ varijanti. Protivnik je dobio malu prednost u završnici, pa zatim osvojio pješaka. Pozicija crnog je visila o koncu, ali slavna Karpovljeva tehnika ga je ponovo iznevjerila. Uspio sam da aktiviram figure i spasim partiju.
Trinaesta partija je mogla postati jedna od najboljih u meču. Pripremio sam zanimljivu, relativno novu šemu u otvaranju. Karpov je za tablom uspio da se snađe u njenim finesama i dobio je dobru poziciju. Započela je manevarska borba. I tada je tas na vagi počeo da se naginje na moju stranu. Toliko puta mi se činilo da dobijam, ali svaki put je protivnik uspijevao da pronađe spasonosne kontranapade.
Partija je prekinuta u toj istoj varljivoj situaciji: činilo se da treba da imam dobijenu poziciju, ali dokazati to konkretnim varijantama bilo je nemoguće. U potrazi za plavom pticom, zajedno s pomoćnicima sam proveo noć bez sna, umorio se i odlučio da sljedećeg dana uzmem tajm-aut – da odložim nastavak.
U 14. partiji protivnički štab je konačno – poslije mjesec dana analize! – pronašao obaranje varijante španske partije koju sam igrao crnim figurama. Odmah iz otvaranja, Karpov je preveo igru u završnicu s malom, ali stabilnom pozicionom prednošću. Partija je prekinuta u beznadežnoj poziciji za mene.
Zamislite sada moje stanje kad sam sutradan morao da doigravam obe partije. Tako sam želio da iscijedim pobjedu iz bolje pozicije, kao kompenzaciju za onu lošiju! A već u trećem potezu doigavanja ispostavilo se da je naša analiza bila netačna… Upao sam u cajtnot, počeo da ponavljam poteze. Najlakše bi bilo, naravno, ponuditi remi, ali kako?! Pa odlučio sam da više ne razgovaram s tim tipom!
Tako sam i skakutao figurama po tabli naprijed-nazad, bez mogućnosti da mu ponudim remi, niti da ga zabilježim trostrukim ponavljanjem pozicije. „Pa dobro – ako igramo, igrajmo!“, pomislio sam – ne u pravom trenutku – izbjegao ponavljanje i… načinivši dvije grube greške, ubrzo predao!
A druga partija je završena brzo, bez senzacija – i nju sam izgubio. 3:1! Šta više reći o toj tragediji? Čudna stvar: poslije prvog doigavanja, protivnik i ja smo zamijenili mjesta za stolom – odmah zatim i Zuhar, koji je sjedio na desnoj strani sale, prešao je na lijevu, za Karpovom…
B. Crnčević:
„Zabavljalo me to što je anatolijev vrač tako odano služio Baturinskom… Tužilac je upravljao vračem laganim pokretom ruke, dozivajući ga kažiprstom, a ovaj bi mu se približavao kao da je nevidljivom niti vezan za tužiočev prst.“ („Emigrant i Igra“)
Pitanje sovjetskog psihologa nije silazilo sa dnevnog reda Komisije za žalbe. Ali, mi nikako nismo uspijevali da postignemo ikakav pomak. Tvrdio sam da mi Zuhar smeta.
I tu se Baturinski razmahao u punom pravnom sjaju. Dokazao je Komisiji za žalbe (a šta tu ima da se dokazuje, Komisija je spremna da mu se povinuje i bez dokaza) da u pravilima ništa nije zapisano o mentalnim smetnjama.
Da, FIDE smatra da svako ko ometa, bilo namjerno ili ne, može biti uklonjen na zahtjev igrača. Međutim, to se, navodno, odnosi isključivo na fizičke smetnje – buku, kretanje po sali…
Ali, dozvolite – šah je misaona igra, i tu bilo koja smetnja utiče na mozak i nerve igrača!
Ne mogu da obradujem čitaoca raznolikošću: Komisija je pokorno prihvatila tumačenje pravila FIDE koje je predložio Baturinski.
Zanimljivo je da se tokom rasprave pukovnik zgražavao – kako ja mogu da zahtijevam da se „pozove razuzdani huligan na red“. Pa to je, zaboga, ugledni naučnik, koga sam čak jednom nenamjerno i pohvalio u svojoj knjizi „Šah je moj život“ – zar se Zuhar može nazvati huliganom?!
(Nastaviće se)