28. avg 2025, 10:00
Šahovski svijet zaslužuje tačno takvog svjetskog prvaka kakvog ima. Nešto manje od godinu dana unazad, bili smo oduševljeni herojskim usponom mladog Gukesha na sam vrh, slavili njegov trijumf u meču za krunu protiv Ding Lirena, koji je za godinu i po dana potpuno podbacio u svojoj ulozi… A sada – razočaranje zbog još jednog neuspjeha Indijca, koji se od rijetke slučajnosti pretvorio u zabrinjavajuće pravilo.
Prije nekoliko godina, kada se tek nazirala velika indijska trojka – Erigaisi, Gukesh i Pragg – stručnjaci su odmah počeli da upoređuju njihove stilove i karaktere, procjenjujući: ko od njih može postati budući svjetski šampion, i kojim redom? Prema mnogim analizama, najtalentovaniji je bio Rameshbabu – imao je fantastičnu računicu, sklonost kreativnosti i besprijekorno shvatanje pozicije. Arjun je bio iluzionista i fantazer, kod kojeg je dva plus dva često bilo pet. A Dommaraju je djelovao kao vitez bez straha i mane – bez nervoze, bez umora, s čeličnom voljom, uvijek sabran, potpuno koncentrisan i spreman da računa bez prestanka…
Ispostavilo se da je Gukeshova sposobnost da pruži maksimum u pravom trenutku bila daleko važnija od kreativnog potencijala njegovih prijatelja i rivala. Najprije ih je nadmašio, a onda na krivini pretekao i one koji su godinama čekali svoju šansu: Nepomniachtchija, Caruanu, Nakamuru. Potom je došla Olimpijada u Budimpešti, gdje je vođa budućih šampiona dostigao nevjerovatan nivo koncentracije, rušio sve pred sobom i prikazao performans iznad 3000! Svijet je bio u transu, oduševljen pojavom nove supernove. Takvu silinu sa 17 godina pokazao je jedino Firouzja, ali je kod njega, kako se ispostavilo, pod pritiskom sve pucalo – i živci i volja.
A onda je došao meč za svjetsku titulu – u kojem se, uprkos opštem očekivanju, desilo nešto neshvatljivo. Umjesto da pregazi protivnika koji je pao na svim poljima, Gukesh je tapkao u mjestu, morao je ući u taj-brejk gdje nije bio favorit… ali je odjednom dobio kraljevski poklon, kada je Ding Liren uspio da izgubi nešto što jednostavno nije moglo da se izgubi.
Već tada su mnogi počeli da se pitaju: koji je pravi Gukesh? Onaj koji je briljirao u Torontu i Budimpešti – ili onaj koji se mučio u Singapuru? Čim je splasnuo talas euforije zbog najmlađeg svjetskog šampiona u istoriji, to pitanje se sve češće pojavljivalo… I ne govorimo ovdje o njegovim neuspjesima tamo gdje se od njega ništa nije ni očekivalo – u Fischerovom šahu, gdje je bio hronično loš, ili u rapidu i blitzu, koje je oduvijek ignorisao – već u klasičnim turnirima, sa standardnim tempom i pravilima.
Prva partija u ulozi šampiona, protiv Giria u Wijk aan Zee-u, umalo se završila katastrofom. Gukesh se izvukao iz gotovo izgubljene pozicije i čak pobijedio, zatim je nizao pobjede, i činilo se da je prevazišao te momente… ali u posljednjem kolu ga je nešto natjeralo da krene bezglavo na Erigaisija – i izgori bijelima kao šibica. A onda je došao taj-brejk sa Praggnanandhom, gdje nije uspio pobijediti ni s figurom više, čime je ispustio svoju prvu i, kako se kasnije pokazalo, jedinu priliku za titulu ove godine.
Djelovalo je kao da je čitavo vrijeme bio prenapregnut, a nervni sistem mu je radio u crvenoj zoni. U njegovoj igri su i ranije postojali momenti avanturizma, ali sada su postali učestali. Ako je glavna Gukeshova supermoć bila hladnokrvnost u kritičnim momentima – sada je sve to postalo dio igre, svaki drugi duel bio je pun rizika, i to ne protiv prosječnih igrača, već protiv elite.
Tako je bilo u Bukureštu na GCT-u – već nakon 6. kola imao je -2 i završio u minusu. Tako je bilo i u Stavangeru, gdje su mu „gestovi dobre volje“ Carlsena i Erigaisija omogućili da se do kraja bori za pobjedu, iako je igrao čak osam odlučenih partija. Isto i u Saint Louisu, gdje šampiona skoro da nije bilo ni u kadru – završio je sa -1, treći od pozadi.
Jedini blic-trenutak imao je u Zagrebu na GCT-u, kada je u rapidu, koji mu inače ne leži, osvojio prvo mjesto bez dileme, čak vezao pet pobjeda, uključujući i onu protiv Carlsena. Ali – jedan bljesak za cijelu godinu od svjetskog šampiona? To definitivno nije ono što se očekivalo kada smo se opraštali od Dinga.
Pa u čemu je problem? Zašto igrač koji je trebalo da dominira – gotovo da je nestao, ne izdržavši konkurenciju? Odgovor je skoro banalan: nije dovoljno nositi titulu – moraš biti šampion! Kako je mudro primijetio Carlsen:
„Gukesh još mnogo toga mora da nauči o šahu. Trenutno ga nipošto ne možemo zvati liderom šahovskog svijeta. Zapravo, nikoga ne možemo. Ušli smo u čudno, ali zanimljivo razdoblje – bez jasnog broja jedan.“
Zapravo, takav igrač i dalje postoji – ali to nije Gukesh. Carlsen je, po običaju, osvojio skoro sve turnire na kojima se pojavio i uzeo EWC krunu. Praggnanandhaa je dominantni lider FIDE Ciklusa, sa pet osvojenih klasičnih superturnira na kojima Magnus nije igrao. Aronian i Keymer imali su lokalne uspjehe – Keymer je prvi put ušao u top 10. Pokazali su se i Firouzja, Caruana, Vachier-Lagrave, So. Ali ne i Dommi.
Nešto mora hitno da se mijenja… Jer još samo malo, i Indijac će postati isto takvo razočaranje kakvo je bio Ding Liren – potpuno ispod očekivanja. U tom kontekstu, interesantno je zamisliti kako bi izgledala šampionska era Nepomniachtchija, koji sada igra vrlo rijetko?
Šta tačno treba da preduzme Dommaraju, ostaje na njemu, njegovom stručnom štabu i menadžerima. Još uvijek je u fokusu, ali… još jedna ovakva godina, i na 19-godišnjeg šampiona gledaće se kao na promašaj.
Gukesh, javi se!
Tekst: Evgeny Atarov
Foto: Maria Emelianova