(32.nastavak)
E pa u čemu je stvar? Zašto Karpov ne nosi napitak sa sobom? Ispostavlja se da proizvod može da se pokvari. Kad se pripremi, mora se odmah poslužiti, inače ni frižider ne pomaže!… A kako mislite da je završena rasprava? „Članovi Komisije za žalbe meča, naravno, su se nasmijali i odbacili glupi protest“, pričao je kasnije Karpov. „Ali glavni sudija tada nekako nije imao smisla za humor. Počeo je da priča o boji napitka, iako, ponavljam, boja – svjetlija ili tamnija – zavisi samo od proporcija tečnog proizvoda u čaši.
Sudija me zamolio da se taj obrok donosi u isto vrijeme – u 19 sati i 15 minuta, otprilike na sredini partije. Nije mi se raspravljalo, pa sam pristao…“
Bilo je zanimljivo gledati kako se „jogurt“ nosio ispod miške dva sata, pa se zatim predavao Karpovu, kako bi on tada bukvalno skočio sa mjesta i uništio proizvod.
Ne čini li vam se sve to čudnim, čitaoče? Meni – čini. Primijetio sam da Karpov nakon „jogurta“ često počne da igra brzinom mitraljeza! Treba li vam objašnjenje? Sovjeti ne vjeruju nikome na svijetu (sjetite se samo epizode sa stolicom), ali mogu li sebi da vjeruju? Ne bi bilo loše da se taj „jogurt“ podvrgne hemijskoj analizi: iako FIDE nije zauzela zvaničan stav prema dopingu, čitav svijet osuđuje njegovo korišćenje tokom sportskih takmičenja.
M. Štejn: „Ogromna većina novinara, kako sovjetskih – što je jasno – tako i zapadnih, smatrala je da je u ‘oluji u čaši jogurta’ kriv isključivo izazivač, i da njegove mliječne primjedbe ne vrijede ni pišljiva boba… Monrealška prevara svjetskog i olimpijskog šampiona iz 1972. u modernom petoboju, komuniste Borisa Oniščenka, bila je, kao čarobnim štapićem, zaboravljena, usprkos tome što je televizija snimila prevaru i prikazala je gledaocima mnogih zemalja. Da, da, Karpov nije Oniščenko, ali šahovskog kralja je neumorno nadzirao KGB, odnosno Baturinski i Ivonin, a ti su znali što rade u sportu. Korčnoj se, naravno, sjećao kako je upravo KGB „namještao“ mečeve sovjetskih hokejaša protiv Kanađana u Moskvi. Prvo su svemoćne službe pokušale telefonskim pozivima da izbace strane goste iz takta. Nije pomoglo! Onda su tri operativne grupe uspješno primijenile „lopovski“ metod i oteli Kanađanima mesne zalihe koje su posebno dopremljene iz Kanade – oko cent i po mesa. I šta mislite? Upravo je stomak slomio borbeni duh sportista iz Zemlje javorovog lista. Zaposleni u Komitetu državne bezbjednosti za tu akciju su dobili nagrade i… završili u knjizi Džona Barona „KGB“. E pa, vjerujte u jogurt-poštenje sovjetske delegacije!“ („Kontinent“ br. 21, 1979).
Treća partija bila je sadržajnija od prethodne dvije. Karpov je upao u opasnu ofanzivu. Nažalost, u odlučujućem trenutku nisam pronašao najjači nastavak i on se odbranio.
U četvrtoj partiji, igrajući crnima, lako sam izjednačio – opet remi. Uoči te partije, dr Eve je saopštio da odlazi, pa je za odgovornog predstavnika FIDE na meču imenovao Kampomanesa. Poštedite me, čovjek koji je lično zainteresovan za finansijski uspjeh – makar bio i anđeo – ne može ostati neutralan u svim pitanjima vezanim za takmičenje. Po meni, to je jasno kao dan.
Tako da Eve-a više nije bilo na četvrtoj partiji. I, neobičnom slučajnošću, u sali se pojavio neobičan tip! Sjedio je u jednom od prvih redova, uporno me posmatrao, svim silama pokušavajući da privuče moju pažnju. Bilo je očigledno da ima veze sa Karpovom. Uopšte, sjedio je svih pet sati nepomično – njegovoj izdržljivosti mogao bi pozavidjeti i robot! Ali u trenucima kada je bio red na Karpova da odigra potez, on bi doslovno skamenio. Mogla se osjetiti kolosalna misaona aktivnost u tom čovjeku!
B. Crnčević: „Viktor Ljvovič je predvidio da će Anatolij dovesti u Bagio čovjeka iz mračne nauke – parapsihologa – i zadužio je fraulein Leverik da ga pronađe. Ona je to i učinila. Primijetila je doktora Vladimira Zuhara, koji je, sjedeći u četvrtom redu, neprirodno drhtao i iz sve snage kolutao očima čas prema Viktoru, čas prema Anatoliju. I Korčnoj je obavijestio svoje ljude: „Vrač je tu.“ („Emigrant i Igra“)
Subjekt mi se nije dopao. Zamolio sam fraulein Leeverik da obrati pažnju na njega i, ako je moguće, da ga ne ostavlja samog u sali. Pokušao sam da pokrenem pitanje Zuhara pred Komisijom za žalbe – da se utvrdi njegov identitet i da se udalji od scene. Ali taj prvi pokušaj završio se potpunim neuspjehom. Na upit fraulein Leeverik, Baturinski je odgovorio dostojanstveno: „Doći će vrijeme – reći ćemo vam ko je on, a za sada je to turista!”
Nakon nekoliko dana uložili smo protest: zamolili smo Komisiju za žalbe da sovjetski predstavnici sjede na mjestima posebno određenim u amfiteatru za članove delegacija. Tada je Baturinski izjavio da postoje zvanični i nezvanični članovi delegacija, i da su posebna mjesta namijenjena samo za zvanične članove! U pravila FIDE ja bih unio tu izjavu kao „Baturinsku dopunu”. Sa pravnog stanovišta, to je potpuni apsurd: ako ni u pravilima FIDE ni u pismu šampiona uoči meča nije bilo podjele pomoćnika na „zvanične” i „nezvanične”, znači da takva podjela ne postoji. Sa praktične tačke gledišta, to je jednostavno prevara: treneri i ljekari, koji nikako ne utiču na igru, sjede daleko, a psiholog i naoružani agenti KGB-a – pored scene!
(Nastaviće se)