Autor: Jurij Šaburov
Rezultati te simultanke bili su prilično skromni za Aljehina, da ne kažemo i više od toga.
Ali on je očigledno bio bolestan, i osim toga, kako se prisjećao V. I. Nejštadt, „među njegovim protivnicima bila je gotovo cijela prva kategorija Moskve“. Novac dobijen za simultanku Aljehin je dao u korist ranjenih vojnika. Rukovodioci šahovskog kluba izrazili su mu zahvalnost za to. Aljehin je odmahnuo rukom na tu zahvalnost…
A zatim se dogodila prilično rijetka pojava — četiri dana, od 7. do 10. novembra, u Moskovskom šahovskom klubu trajala je konsultaciona partija A. Aljehina i V. Nenarokova protiv O. Bernštajna i B. Blumenfelda. Takvu upornost od njih niko nije očekivao. Ipak su pobijelili igrači koji su vodili bijele figure, koje su vodili Aljehin i Nenarokov.
Zatim je 15. novembra Aljehin posjetio Serpuhov, gdje je u simultanci na 38 tabli pobijedio u 32 partije, a 4 izgubio.
Boraveći u Moskvi, Aleksandar je, naravno, više puta posjećivao redakciju časopisa „Šahovski vjesnik“, koji se u oktobru 1913. preselio sa Sadovo-Spaske ulice br. 19 u Granatni prolaz br. 2. Razgovarao je s bratom Aleksejem o tome kako da prevaziđu nastale teškoće u izdavanju časopisa, šta bi trebalo objavljivati potpunije.
Aljehin je posjetio i druge rođake i poznanike.
Po dolasku u Petrograd, Aleksandar se javio ministarstvu kojem je bio pridružen, ali nije dobio nikakve konkretne zadatke. Nastavio je da radi na analizi šahovskih partija sa nedavno održanih takmičenja. Dana 7. decembra održao je simultanku u Petrogradskom Šahovskom Društvu, koje se i dalje nalazilo u Litejnom prospektu br. 10. Rezultat je bio sjajan — pobijedio je u dvadeset partija, a izgubio samo jednu. Novac prikupljen od simultanke, na Aljehinovu molbu, upućen je u korist ruskih šahista koji su se tada nalazili u njemačkom zarobljeništvu.
Sutradan je ponovo nastupio sa simultankom na 30 tabli u šahovskom klubu Politehničkog instituta. Studenti su pružili veći otpor i, izgubivši 22 partije, uspjeli su u 6 da ga prisile na predaju. Prihod od simultanke, po Aljehinovoj inicijativi, predat je u korist njihovog kolege — P. Romanovskog, koji se takođe tada nalazio u zarobljeništvu.
U januaru 1915. godine u Petrogradu je odigrana konsultaciona partija. Bijelim figurama igrali su E. Znocko-Borovski i B. Kojalovič, dok su crnim nastupili A. Aljehin i N. Tereščenko. Meč je završen pobjedom crnih i objavljen je sa komentarima Aleksandra u drugom broju časopisa „Šahovski vjesnik“. Komentarišući partije, Aljehin je neprestano isticao potrebu za konkretnom procjenom pozicija. O tome je velemajstor govorio i 22. februara učesnicima meča između studenata Instituta građevinskih inženjera i Politehničkog instituta prilikom odlučivanja o dvjema nezavršenim partijama tog susreta.
Ubrzo nakon toga, Aleksandar Aljehin se preselio u Moskvu i nastanio zajedno sa ocem i bratom Aleksejem u stanu koji su iznajmili u Gusatnjikovom prolazu, u kući broj 11. Taj stan bio je mnogo luksuzniji od onog na Arbat-u, u Nikoljskom prolazu. Tu je, prema sjećanjima N. P. Cjelikova, šahiste prve kategorije, često igrao konsultacione partije protiv Aleksandra Aljehina. Bitke za šahovskom tablom odvijale su se u velikom salonu i trajale od 9–10 sati uveče pa sve do 4 sata ujutru. Lakej u bijelim rukavicama donosio je čaj s kolačima i poštu na srebrnom poslužavniku.
Nastavljajući se rat podsticao je Aljehina da traži načine ličnog učešća u tim strašnim događajima. Već znamo da je bio oslobođen vojne službe zbog zdravstvenog stanja. Morao je, dakle, da pronađe druge oblike svoje povezanosti sa frontom.
U Moskvi je Aleksandar posjetio Presnju, u Velikom Trehgornom prolazu, gdje se jedan od dva dvorca porodice Prohorov — onaj prostraniji, dvospratni — tada koristio kao bolnica za ranjene vojnike. Prohorovi su pomagali bolnici obezbjeđujući neophodnu opremu, posteljinu, lijekove, prehrambene proizvode, i lično su davali doprinos organizaciji liječenja. Sve to ostavilo je snažan utisak na Aleksandra. Moguće je da je tada i saznao da su u jesen 1914. godine njegov vremešni djed — Ivan Jefimovič Aljehin, i snaha njegovog mlađeg brata Konstantina — Ana Konstantinovna Aljehina, koji su živjeli u Voronješkoj guberniji, odlikovani značkama Crvenog krsta. To je bilo priznanje za njihovu pomoć aktivnoj vojsci.
Aleksandar donosi odluku i postaje saradnik Komiteta za pružanje pomoći odjećom i svim neophodnim stvarima bolesnim i ranjenim vojnicima koji se otpuštaju kući. Takvi komiteti djelovali su širom zemlje u okviru Sveopšteg ruskog saveza gradova — Zemgora.
Ova opšteruska vojno-društvena organizacija pomagala je u mobilizaciji zanatske industrije za snabdijevanje vojske oružjem i opremom. Bavila se i opremanjem bolnica, sanitetskih vozova, punktova za ishranu, nabavkom lijekova, posteljine i obukom medicinskog osoblja, kao i pružanjem pomoći izbjeglicama.
Zemgor je pomagao državi da podnese teškoće rata, i njegova djelatnost je, bez sumnje, imala ogroman patriotski značaj.
(Nastaviće se)