David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
105.nastavak
Mladi su se zainteresovali za igru. Početak pretvaranja Britanije u šahovsku silu može se povezati s Rejkjavikom. Najdžel Šort, koji će kasnije igrati meč za titulu svjetskog prvaka s Garijem Kasparovom, baš tada, kao sedmogodišnjak, odlučio je da će postati profesionalac.
Meč je inspirisao i najskuplji mjuzikl svog vremena — „Šah“, koji su napisali Tim Rajs i članovi grupe ABBA — Beni Anderson i Bjorn Ulveus. Ideja za mjuzikl pojavila se kod Rajsa ubrzo nakon Fišerove pobjede. „Dobar momak je bio Rus, koga su svi morali smatrati lošim, a loš — Amerikanac, koji je po logici trebalo da bude dobar“, kaže Rajs. „Sve to djelovalo je vrlo zamršeno i savršeno ilustrovalo način na koji se politika upliće u sve sfere života.“ Stihovi mjuzikla to i odražavaju:
Razmjer događaja svak shvatiće lako:
Istok i Zapad nad jednom su tablom.
Zaneseni igrom, a ne ratom,
bratski zdravicu dižu, mir u čaši tope,
dok protivnici jedan drugog potapaju.
Prevod: A. Plisjeckaja
Aspekt meča koji se tiče Hladnog rata dotakla je osamdesetih britanska pop grupa „Prefab Sprout“ u svojoj pjesmi „Zvuci fanfara“:
Nastupa taj željeni trenutak — čekanju je kraj,
zvuče fanfare, pogledi su prikovani za avion
Bobija Fišera, koji dodiruje zemlju.
On će potući te ruske momke, samljeti ih u prah,
boriće se do smrti, kako i dolikuje velemajstoru.
Ipak, barem u Americi, interesovanje za šah nije trajalo koliko i Hladni rat. Iako velemajstori nisu ponovo pali u siromaštvo, poslije nekoliko godina entuzijazam organizatora počeo je da opada, a sponzorski novac za turnire je presušio. Fišer je mogao da se smatra zaslužnim za nastali bum; nestavši sa scene, u suštini je snosio odgovornost i za gubitak interesovanja za šah.
Osim Fišera, nijedan zapadni učesnik tog meča nije zaradio. Semi Palson je tada imao velike materijalne probleme, iako je u njegovoj kući ostalo mnogo debelih albuma sa novinskim isječcima. Pol Maršal nije dobio ni cent, ali ne žali ni za čim: „Biti neposredni učesnik događaja koji je potresao svijet i imati o čemu da pričam do kraja života na zabavama — to je sasvim dovoljna nagrada.“ Gudmundur Torarinson ostao je još dva mandata član parlamenta, ali nije uspio da dostigne političke visine na koje se, kako je očekivao, mogao vinuti zahvaljujući meču. Ipak, više od tri decenije kasnije, s radošću se sjeća događaja koji se, zahvaljujući njegovoj inicijativi, odigrao u Rejkjaviku: „Ljudi kažu da je to bio šahovski meč stoljeća. U stvari, to je bio meč svih vremena.“
Legenda je otišla, ali su partije ostale. Kao što se moglo i očekivati od okršaja dvojice izuzetnih igrača svog vremena, neke od tih partija predstavljaju zapanjujuća umjetnička djela koja su ostala s nama zauvijek. Na primjer, veličanstvena deseta partija: tako prirodna, ekonomična, ne naročito upadljiva, ali zbog toga ništa manje prelijepa. Bilo je i nekoliko začuđujućih grešaka — posljedica nečovječnog stresa koji su obojica osjećali. Lovac na h2 u prvoj partiji (Fišer), dama na c2 u petoj (Spaski), pješak na b5 u osmoj (Spaski), pješak na f6 u četrnaestoj (Spaski). U stvaranju umjetničkog djela ruka i um obično djeluju u savršenom jedinstvu. Šahovsko remek-djelo je djelo zaraćenog genija: grube greške s obe strane mogu lišiti partiju istinske veličine. Ipak, greške Spaskog i njegov poraz ne zasjenjuju činjenicu da je bio jedan od najboljih igrača svijeta. Može se ponositi pobjedama u mečevima protiv kultnih šahista druge polovine dvadesetog vijeka — Keresa, Gelera, Talja, Larsena, Korčnoja i Petrosjana.
Poštovaoci Fišera smatraju ga najistaknutijim igračem u istoriji šaha, iako slične pristalice imaju i Lasker, Kapablanka, Aljehin i Kasparov. Mnogi šahisti će ovakva poređenja odbaciti kao besmislena; nemoguće je, na primjer, napraviti hijerarhiju najvećih muzičara svih vremena. Ipak, Fišerov stil na putu ka Rejkjaviku, njegovo trijumfalno učešće na međuzonskom turniru u Palma de Majorki, način na koji je pregazio Tajmanova, Larsena i Petrosjana — sve to je bez presedana. U savremenom šahu nikada se nije desilo da jedan igrač može toliko zasjeniti sve ostale.
Naša priča je po svojoj suštini tragedija. Ono što je moglo postati praznik šaha, kojem se nadao Spaski, ostalo je upamćeno po patološki manipulativnom ponašanju izazivača, panici službenih lica i psihološkom kolapsu šampiona, a ne samo po kvalitetu odigranih partija.
Organizatorima meča može se samo izraziti saučešće — bili su pod očiglednim, i to višestrukim pritiskom; kapitulacija pred izazivačem uoči treće partije bila je za njih moralna tragedija. Da nisu bili primorani da popuštaju Fišeru, Spaski je možda mogao napustiti Rejkjavik ranije i ostati šampion. S druge strane, Spaski je bio previše opsjednut samim činom igranja s Fišerom, i da nije bio toliko samostalan, već da je više sarađivao s vlastima, možda bi otišao iz Rejkjavika svojom voljom — ostajući svjetski prvak.
Fišerov život mogao bi se opisati riječima Skota Ficdžeralda: „U američkom životu nema drugog čina.“ Postigavši svoj jedini cilj, on je uništio svoj raison d’être (smisao postojanja — fr.). Bez cilja, izgubio je i ono malo veze sa stvarnošću što mu je preostalo. Nije imao više šta da dokazuje, a nad željom da igra nadvio se strah od poraza. Fišer je pretvorio Rejkjavik u bojno polje, a taj meč bio je posljednji pravi šahovski rat koji je vodio.
Spaski je iz Moskve krenuo na praznik šaha. Fišer je krenuo u rat. Njegov pristup meču doveo ga je do trijumfa. Relikvije te bitke mogu se vidjeti u muzeju Šahovske federacije Islanda, smještenom u jednoj od malih ulica Rejkjavika, u prizemlju stare kancelarijske zgrade. Muzej jedva sastavlja kraj s krajem. Nekoliko fotografija i karikatura prenosi duh tog događaja. Tamo su i tabla s potpisima obojice igrača, figure koje su se po njoj kretale, i sat koji je u pet sati popodne 11. jula 1972. pokrenuo Lotar Šmid, otvorivši meč stoljeća.
(Kraj)