Sjećate li se kako su prije pola godine u Indiji dočekali novog svjetskog šampiona Gukeša, a zatim ga doslovno zatrpali novcem! Nakon pobjede Divije na Kupu svijeta, priča se skoro identično ponovila: doček, parole, pokloni i ugovori od zahvalnih sunarodnika. Čini se da je Indija danas reinkarnacija šahovskog SSSR-a.
Želimo li to ili ne, analogije se same nameću… U oba slučaja, najbogatije zemlje sa gotovo svuda siromašnim stanovništvom, koje je u šahu vidjelo moćan društveni lift, koji ih može podići na sam vrh piramide, ne ulažući ništa osim talenta, fanatičnog rada i istrajnosti. Talenti, ako sudimo po statistici, u državi sa preko milijardu i po stanovnika izbijaju iz svih pukotina, a sada, u eri totalnog interneta, nije potreban ni trener, dovoljan je jeftin laptop sa pristupom mreži i želja.
Analizirajući „indijski fenomen“, pravi šahovski bum poslednje decenije, mora se priznati da po svom modelu i spoljašnjem efektu podsjeća na SSSR iz 1920-30-ih, koji je dao obilne plodove u 1940-50-im, ali se po svojoj suštini bitno razlikuje… Dok je u Savezu država ulagala ogromne pare u državnu propagandu šaha (inače najjeftinijeg sporta, koji skoro da ne zahtijeva ozbiljnu materijalnu bazu), gradili su klubove, sekcije, školovali trenere i organizatore, pravili mrežu takmičenja širom zemlje, u Indiji to nije bilo potrebno. Dovoljna su bila dostignuća jednog čovjeka, na kojeg su svi gledali kao na božanstvo – Ananda. Ako je drug Botvinnik bio lider, kasnije učitelj i patrijarh, neko čime se treba ponositi i prema kome treba mjeriti svoja dostignuća, svaki indijski dječak je želio da bude baš on ili Tendulkar (glavni heroj druge, tj. prve po popularnosti igre u zemlji – kriketa). Bukvalno nije trebalo ništa raditi. Roditelji mladih šahovskih talenata sami su ostavljali posao, pravili žrtve da bi svoje potomke gurnuli naprijed, nadajući se da će im se to finansijski vratiti.
Kada slušate intervjue nekih od afirmisanih zvijezda, međunarodnih velemajstora, kojih u Indiji već ima skoro sto, skoro da nećete čuti da ih je u šah uvela neka škola ili popularni trener. Gotovo svaki uspjeh je strogo individualan! Roditelji, rodbina ili školski drugari su pokazali da postoji takva igra, i sve se vrtjelo dalje. Uz današnju brzinu razvoja i razmjene informacija, dug i mukotrpan put koji je nekad godinama polagao temelje razumijevanja šaha postao je nepotreban! Usprkos sve većoj složenosti same igre, proces učenja postao je maksimalno pojednostavljen… Par lekcija na Jutjubu, besplatan pristup serverima kao što su Chess.com ili LiChess, zatim stotine, ako ne i hiljade partija u blicu, površinski pogled na klasiku i teoriju otvaranja, i eto potencijalnog kandidata za šampiona. Nakon toga, mladi talenti se već međusobno takmiče uživo.
Zahvaljujući digitalnoj revoluciji i brzom rastu snage računarskih programa, Indija je za kratko vrijeme proizvela čitavu generaciju šahovskih genija, gotovo bez ulaganja… Još veća sreća je što je na čelu svega stajao Anand! Dok je od početka 1990-ih Vishi četvrt vijeka bio zauzet ličnom karijerom, sada je u potpunosti prešao sa ličnih dostignuća na obrazovanje nove generacije, i posvećivao joj se s jednakim žarom kao što se borio sa Kasparovim i Kramnikom. Osnovao je u Čenaju Akademiju svog imena, stvorio infrastrukturu i doveo jake trenere koji nisu učili od nule, već su mogli brusiti brojne dijamante… Vishi je povezao veze, svoj harizmu i obezbijedio da njegovi najbolji učenici dobiju najbolje uslove i ozbiljno konkurišu za vodeća mjesta u svijetu šaha.
Anand je osnovao svojevrsni Hogvorts, gdje mladi šahovski čarobnjaci mogu brusiti svoje vještine.
Brzina kojom su mladi Indijci prvo zauzeli visoke pozicije na otvorenim turnirima širom svijeta, a zatim u samoj šahovskoj eliti, ne može se ni porediti… Čak ni „zlatna“ šahovska generacija najvećih sovjetskih igrača poslijeratnog doba – Gelera, Petrošana, Korčnoja, Spaskog i Talja – nije toliko brzo probila zid starijih velemajstora da bi zasjala punim sjajem. Sam Talj je postao svjetski šampion sa 23 godine, Spaski sa 29, Petrosjan sa 34, Geler nikad nije bio šampion, a Korčnoj je ozbiljno borbu za krunu vodio tek sa 43.
Ovi momci su rekordno počeli već sa 12 godina. Prvo su jurili rekord Karjakina po brzini osvajanja velemajstorske titule, zatim su harali internetom, a sa 15-16 godina počeli su praviti probleme etabliranim šahistima… Gukeš, Pragnananda i Nihal Sarin, a malo kasnije i Erigaisi, natjerali su nas da preispitamo pojam starosti. Oni su živjeli za to, trenirali s nevjerovatnom intenzivnošću i dobijali zaslužene nagrade za svoju upornost. Koncentracija talenta pomnožena sa radom bila je na nekom vanserijskom nivou. I sve to u jednoj zemlji, među momcima koji se razlikuju svega 2-3 godine… Ni u Kini, ni u Iranu, ni u Uzbekistanu, gdje su za razliku od Indije šahovski šampioni ciljano razvijani od malena, nije bilo ničeg sličnog.
S određenim zakašnjenjem, kao i u SSSR-u, došao je i period snažnog uspona ženskog šaha.
Sjetite se kada je Botvinnik krajem 1930-ih postao jedan od najboljih igrača svijeta, a Menčik u Moskvi davala simultanke najjačim sovjetskim šahistkinjama, uključujući dvije buduće šampionke svijeta Rudenko i Rubcovu. Prava jaka generacija stigla je tek 1960-ih, i to iznenada iz Gruzije.
U Indiji ista priča. Dugo su imali svoju „Ananda u suknji“ – Koneru. Ali… imajući u vidu specifičnosti zemlje, gdje je ženski sport mnogo manje zastupljen nego muški, kao i prosti fakt da Hampi nije postala šampionka svijeta, njena uloga je uvijek bila sporedna. Najbolja „karijera“ indijske žene kroz istoriju smatrala se srećan brak, a gluposti poput šaha nisu spadale u neophodne vrijednosti.
Ali čini se da se situacija mijenja!
Prva koja je jasno pokazala da želi profesionalnu karijeru je Harika, postavši mnogo popularnija od „strogog dugmeta“ Koneru. Zatim je došla opuštena i šarena Sačdev, koja je u emisijama i foto sesijama postigla mnogo više nego za šahovskom tablom. A vrhunac, koji je spojio ljepotu i inteligenciju, bila je Divija.
Za samo dvije godine ova 19-godišnja djevojka napravila je fantastičan skok sa nepoznatosti na naslovne strane novina. Svjetska juniorska šampionka, šampionka Azije, Indije, i konačno šampionka šahovske olimpijade u timu Indije. Sjetite se legendarnog „plesa“ sa dva pehara na proslavi u Budimpešti – Gukeš kao „šahovski princ“, a „princeza“ je bila Divija, koja je igrala samo na trećoj tabli.
Sada je, osvojivši Kup svijeta, ona u potpunosti promijenila predstavu o tome ko je danas ženska šahovska elita? Ako sudimo po rejtingu, na vrhu je pet Kineskinja, uključujući dvije šampionke i dvije vicešampionke svijeta, u vrhu su tradicionalno Ukrajinke, Ruskinje i Gruzijke… A među svojim zemljakinjama i dalje je iza Koneru (38), Harike (34) i Vaishali (24). Ipak, ovdje ne pričamo o Dešmuk, nego o Indiji i trendovima.
Činjenica je da je na Diviju, koja je dokazala da je izabrana, pala ista „zlatna kiša“ kao i na Gukeša i druge muške šampione. Dobila je punu nagradu, oslobođenu od svih poreza, dodali su joj skoro 350.000 dolara od vlade njenog rodnog Maharaštra i priredili fantastičan doček u Nagpuru odmah po dolasku. Nakon nekoliko dana, grupa lokalnih biznismena je objavila da bi željeli da je angažuju kao lice svojih kompanija – nije isključeno da će u Samarkand stići nakićena brendovima kao novogodišnja jelka. Nijedna Kineskinja, pa čak ni Hou Yifan, nije dobila tako velike privilegije za svoje pobjede.
Nema sumnje da će reakcija sunarodnika na osvojene titule biti jednako burna kao i kod Gukeša ili Divije. Indija je predugo bila na marginama šahovske imperije da bi sada odustajala od karnevala kad proslavlja svoje heroje, pogotovo što oni to zaista zaslužuju.
Ova situacija je navela Amerikanca Nimanna sa drugog kraja svijeta da sa zavisti gleda kako Indija dočekuje svoje heroje: „Vlada Indije i federacija tretiraju svoje igrače kao superzvijezde: podržavaju njihov razvoj od malena i nagrađuju za pobjede. U isto vrijeme, Američka šahovska federacija sabotira vlastite uspjehe. Posljedice ove politike postaće jasne za 5-10 godina!“
Ipak, autor „indijske šahovske revolucije“ Anand ne voli ni precjenjivati dostignuća svojih mladih sunarodnika, ni porediti dominaciju sovjetskih i indijskih šahista u svijetu: „Nažalost, živimo u eri kada je monopol poput sovjetskog nemoguć, – smatra on. – SSSR je dominirao decenijama jer nije bilo računara, sve informacije su bile unutar jedne zemlje, pripreme su bile zatvorene, i imali su kolosalnu prednost nad svima! Sad ništa ne možeš sakriti: ako je računar pokazao ideju meni, pokazat će je i tebi. Ništa se ne može sakriti!“
Ali Vishi je optimista jer nikada nije imao takvu podršku od indijskog društva kao sada: „Prolazimo kroz poseban period: više naših momaka je u svjetskoj eliti, publika je zainteresovana i postoji podrška. Treba izvući maksimum iz toga…“
Šahovsko dominiranje SSSR-a trajalo je više od 70 godina – od druge polovine 1940-ih do 2010-ih – i preživjelo je zemlju koja je stvorila taj fenomen za četvrt vijeka. Hoće li Indija postati punopravni nasljednik, biće jasno u narednim godinama. Vremena imaju, to je sigurno. Početak je bio veličanstven.
Tekst: Evgenij Atarov