VIKTOR KORČNOJ: ANTIŠAH -Zapisi zlotvora, Povratak nepovratnika (2.nastavak)

(2.nastavak)

Umjesto predgovora

Rudolf Zagajnov, profesor

ČEKAO SAM OVAJ SUSRET ŠESNAEST GODINA

Godine 1974. bio sam psiholog Viktora Korčnoja u finalnom meču kandidata protiv Karpova. Od tada pa sve do pobjede Gari Kasparova, živio sam s etiketom „psiholog Korčnoja“, na šta sam — i potajno i javno (što mogu potvrditi brojni slušaoci mojih predavanja) — bio ponosan. Ipak, čitavu deceniju nisam mogao da napuštam zemlju, a funkcioneri sportskih komiteta, kao i treneri pojedinih sportista i timova, trudili su se da ne oglašavaju moje učešće u zajedničkom radu.

Vremena su se promijenila. I evo juna 1990. godine, Španija, grad Mursija, gdje se održava veliki međunarodni turnir u „brzopoteznom“ šahu, kao i Skupština asocijacije velemajstora. Tu sam se i sreo sa Korčnojem.

Nakon 1974. godine, informacije o sportisti s kojim sam zajedno prošao kroz onaj teški meč stizale su samo iz rijetkih novinskih članaka, tračeva, onoga što je on sam pisao u svojim knjigama, te izvještaja jedinog tadašnjeg šahovskog dopisnika Rošalja o novim „ispadima“ Korčnoja u partijama protiv svjetskog prvaka.

Sudeći po svemu, ostao je isti kao i prije — oštrih stavova prema ljudima, nepomirljiv sa onima s kojima nije našao zajednički jezik u prošlosti, i dalje u potrazi za konfliktom, u kojem je nalazio izvor svoje vječne borbene energije, koja ga je jasno izdvajala od mnogih drugih.

Neću da krijem — ovaj susret sam čekao i kao čovjek i kao profesionalac. Kao čovjek — jer sam oduvijek volio one koji su ogoljeni u svojoj reakciji na svijet oko sebe. Da, imali smo šta da se prisjetimo iz našeg zajedničkog vremena, da se prisjetimo i nasmijemo. Kao profesionalac — jer ni do dana današnjeg nisam imao odgovore na neka pitanja, a ona su me, kao bijele mrlje na mapi, mamila svojom tajnom. Šta se desilo u Bagiju? Zašto je, izjednačivši rezultat, odmah zatim izgubio 32. partiju i meč? I zašto je bio toliko nemoćan u Meranu? I šta se, uostalom, dogodilo u Moskvi, te 1974. godine, kada je, poslije dvije pobjede i rezultata 2:3, odjednom „nestao“ onaj borbeni duh, i, još više — kada je, nakon povratka svoje žene na meč, prvi put pružao otpor mojim pokušajima da mobilišem njegovu volju?

…Portir bira njegov broj, i ja čujem dobro poznat glas.

Viktore L’voviču? Uznemirava vas čovjek s kojim se niste vidjeli šesnaest godina.

Čujem njegov smijeh i potom riječi:

Razumio sam. Ali tuširam se. Možete li da sačekate desetak minuta?

Vrata lifta su pravo ispred mene. Zamišljam kako će upravo sada izaći u hol i odmah nepovjerljivo pogledati unaokolo, kao što je uvijek činio kad bi ulazio u novu prostoriju. I lice će mu biti spremno da se istog trenutka promijeni, i već za sekundu izraz zabrinutosti pretvoriće se u ironični osmijeh ili u zlu grimasu, u zavisnosti od toga šta i koga vidi ispred sebe. Ali to, znam, uvijek će biti potpuno iskreno, biće tačna kopija njegovog trenutnog unutrašnjeg stanja, jer za bilo kakvu laž ili nedorečenost u njegovom izražavanju nema mjesta.

…Razgovor nam ulazi u treći sat, sutra mu je partija i trebalo bi da se zaustavimo, ali on je očaran razgovorom, zaokupljen povratkom u prošlost, i žao mi je da prekinem plamen njegovog monologa, žao mi je da ga vratim u sadašnjost, u Španiju. I odustajem od te misli i ponovo se u potpunosti uključujem u razgovor.

On odmah osjeća tu promjenu u meni i zauzvrat se raspaljuje novom snagom, pojačava glas i pojačava gestikulaciju — on je čovjek sa glumačkim duhom!

Vi govorite da ja mogu da se vratim. Ali kako da se vratim, ako je Karpov bio predsjednik Fonda mira, pa je i ostao predsjednik Fonda mira, i još je postao i poslanik! Gdje vam je ta vaša perestrojka, gdje? Ko su ti ljudi koji viču o perestrojci?

Pauza se odužila. Korčnoj je gledao u pod, nagnut naprijed, obuhvativši koljena rukama. Zatim je podigao glavu i tiho izgovorio:

– A vi ste stvarno mislili da ja mogu da se vratim?

– Zašto?

– Zato što ste imali više navijača nego drugi. I prijatelja.

Korčnoj je ponovo gledao u pod i još tiše, kao za sebe, rekao:

– Da, to je zato što sam uvijek govorio ono što mislim.

Ponovo je zaćutao, zatim se naglo ispravio i glasno progovorio:

– Ne. To je nemoguće. Ne nedostaje mjesto, nego ljudi. A ljudi moje generacije se nikad neće promijeniti. Tako se desilo u mom životu da sam ostao u svađi sa svojom generacijom. Petrosjan, Geler, Talj, Polugajevski – svi su me izdali. Svi su radili s Karpovim protiv mene.

– U poslednje vrijeme Rusiju posjećuju oni koji su emigrirali istih godina kao i vi. Pisci Maksimov, Vladimov govorili su u svojim intervjuima da bi mogli da se vrate, ali ih niko ne zove. A da vas pozovu?

Njegov odgovor stigao je istog trena:

– To je nemoguće!

(Nastaviće se)