


(1.nastavak)
MOJIM BIVŠIM SUNARODNICIMA
Potraga za istinom u životu može da odvede daleko. Budući na Zapadu, upoznao sam se s poznatim borcima za ljudska prava Andrejem Amalrikom i Vladimirom Bukovskim. Sjajni, kristalno pošteni ljudi! Nisu bili odgajani kao disidenti ni u porodici, samo su tragali za istinom i postali borci za slobodu. Ko zna šta bi se desilo sa mnom da nije bilo šaha – te nestvarne igre u koju se može pobjeći od prljavštine života. Kako je jednom duhovito i cinično primijetio jedan moj dobar prijatelj: „Vi, šahisti, imate važnu misiju. Fudbaleri i hokejaši postoje da bi ljudi manje pili votku, a vas prikazuju narodu da bi manje čitao Solženjicina!“
Dugo, predugo, zemlja je živjela u stisku totalitarne ideologije. Hvala Bogu, đavolsko priviđenje se konačno razilazi, strah nestaje, narod se budi. Ljudi širom svijeta, bez pretjerivanja (Kastro i njegova klika se ne računaju), žele vam potpuni uspjeh u vašim istorijskim poduhvatima. Ipak, po mom mišljenju, konačna pobjeda demokratije u Rusiji moguća je tek uz potpuno povlačenje iz aktivnog (političkog, društvenog, ekonomskog, kulturnog) života generacija koje su odgajane za vrijeme Staljina. U njihovo prevaspitavanje ne vjerujem. Ni meni samom, uprkos izuzetno povoljnim uslovima, nije bilo lako – morao sam da prođem dug i bolan put preispitivanja životnog iskustva. O tome ćete čitati u prvom dijelu knjige „Zapisi zlotvora“, koju sam napisao 1990. godine.
U drugom dijelu očekuju vas „Antišah“ – priča o onome što mi je bilo suđeno da doživim u ulozi „nepovratnika“. Knjiga je objavljena na Zapadu 1981. godine, na nekoliko evropskih jezika. Napisana odmah nakon mog meča sa Karpovom na Filipinima, prirodno je nosila i pretjeranu oštrinu, čega sam se trudio da se klonim u novom izdanju. Uostalom, sada, poslije toliko godina, važnije su činjenice, a ne emocije.
U radu na tekstu pomogli su mi moskovski novinari Sergej Voronkov i Dmitrij Plisecki. Osim toga, oni su dopunili knjigu raznim dokumentima i svjedočenjima, kao i materijalima koji daju uvid u razvoj nekih fabularnih linija „Antišaha“ tokom osamdesetih godina.
Viktor Korčnoj
Švajcarska, 1992.
************
Viktor Ljvovič Korčnoj
Istaknuti šahista savremenog doba.
Rođen 23. marta 1931. godine u Lenjingradu (današnji Sankt Peterburg).
Završio istorijski fakultet Lenjingradskog univerziteta.
Velemajstor od 1956. godine.
Četvorostruki šampion SSSR-a.
Pobjednik desetina velikih međunarodnih turnira.
Jedan od najboljih meč-igrača u cijeloj istoriji šaha.
Dugogodišnji pretendent na svjetsku šahovsku titulu.
Iza njega su tri meča sa Anatolijem Karpovim – u Moskvi (1974), Bagiju (1978) i Meranu (1981).
Uvijek se isticao nezavisnošću u mišljenju i oštrim, direktnim karakterom.
Nakon moskovskog meča s Karpovim, vlasti su započele kampanju progona Korčnoja.
Godine 1976 zatražio je politički azil na Zapadu. U domovini mu je oduzeto sve, uključujući i sovjetsko državljanstvo (koje mu je vraćeno tek u avgustu 1990. godine).
Danas je državljanin Švajcarske.
Autor je nekoliko knjiga.
Njegova najpoznatija knjiga – „Antišah“ – godinama je bila zabranjena u SSSR-u, uz predgovor Vladimira Bukovskog.
**********
(Nastaviće se)