David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
69.nastavak
Viktor Ivonin je po povratku u Moskvu prisustvovao raspravi o meču, koja se održavala u kabinetu ministra Sergeja Pavlova. Pozvana su bila tri bivša svjetska prvaka – Petrosjan, Smislov i Talj – i još četvorica vrhunskih velemajstora: Keres, Korčnoj, Semjon Furman i Leonid Štajn. Petrosjan je pitao kako je Spaskom dozvoljeno da u petoj partiji igra Nimcovičevu odbranu: šampion je beznadežan u tom tipu pozicija, i bijelim i crnim figurama!.. Svi su bili svjesni uzaludnosti tog sastanka. Kako pomoći Spaskom, koji se nalazio hiljadama milja daleko, i to u tako kasnoj fazi meča? U svakom slučaju, nisu mu mogli davati savjete. Ipak, partijski aparatčici su željeli da čuju mišljenje stručnjaka, baš kao što premijer želi da čuje mišljenje generala o toku neke daleke vojne kampanje.
U Rejkjaviku su se svakodnevno vodile rasprave o kamerama u sali između FIDE, Freda Kramera i predstavnika televizije. Islandski budžet je imao velike prihode od televizijskih prava. Pošto su uložili značajna sredstva, organizatori i producenti su tražili neku garanciju da Fišer neće promijeniti svoje mišljenje. Da bi pokušali da ublaže Fišerovu odbojnost prema Foksu, angažovana je američka televizijska kompanija ABC.
Kompanija je za sklapanje dogovora poslala 36-godišnjeg Četa Fortea, iako je bilo planirano da u septembru radi na Olimpijadi u Minhenu. I sam je bio poznat sportista: i pored visine od svega metar i sedamdeset, Forte je bio zvijezda košarkaškog tima Univerziteta Kolumbija.
U svom hotelskom apartmanu, Fišer je rekao Forteu: „Definitivno želim da se sve snima, ali ne želim da mi snimanje smeta.“ Forte je bio blag u pristupu. Kasnije je rekao novinarima: „Bobi je nezreo kad su u pitanju mnoge životne stvari… ali ako sjednete i porazgovarate s njim, promijenićete mišljenje.“ Uveče 22. jula, u subotu, proveli su skoro dva sata u sali, dok je Forte strpljivo objašnjavao kako se može postići da kamere budu bešumne i neprimjetne.
Rasprava je trajala dvije nedjelje. U jednom trenutku, Fišer je zatražio da Foksa izbace iz Islanda (ostao je). Foks je bijesno reagovao na glasine da je sklonjen iz posla, istakavši (s pravom) da i dalje ima ekskluzivna prava. „Nisam ispao iz igre“, izjavljivao je. Torarinson je saosjećao s Foksovim teškoćama: „Nije stvar u novcu. Riječ je o principima. Do grla smo u Fišerovim zahtjevima. Ova farsa se ne može nastaviti.“ Pojavio se novi predstavnik ABC-ja, Lorn Hasan. Poslije dugih pregovora s Fišerovim pravnicima, odlučeno je da se može dobiti dozvola za postavljanje jedne kamere u prizemlju sale, u njenom zadnjem dijelu, i još dvije sa strane.
Već prvi potez šeste partije, odigrane u nedjelju 23. jula, potresao je šahovski svijet: Fišer je pomjerio lovčevog pješaka na daminom krilu za dva polja. To otvaranje, poznat kao „englesko otvaranje“ (prvi put zabilježeno 1843. godine kada ga je primijenio Englez Hauard Staunton), bilo je u suprotnosti sa direktnim stilom igre Amerikanca i, prema poznatim podacima, nije bio dio njegovog ograničenog repertoara otvaranja; tim potezom je otvarao partiju samo dva puta. Spaski je ranije primijetio o Fišeru: „Igra samo jedan tip otvaranja i neće uspjeti da pronađe ništa drugo“ — a sada je ubirao plodove svoje samouvjerenosti. Teško je prenaglasiti stepen iznenađenja koje je to izazvalo. Djelovalo je kao da je bokser dešnjak odjednom postao ljevak, boreći se lijevom rukom, a ne desnom kako je protivnik očekivao.
Krogius tvrdi da je razradio detaljne planove za slučaj da Fišer iznenada odluči da promijeni svoje uobičajeno otvaranje. Igrajući bijelima, Amerikanac je bez izuzetka — osim u doslovno nekoliko slučajeva — otvarao partiju potezom e2-e4, pomjerajući kraljevog pješaka za dva polja. „Spaski nije želio da troši vrijeme na proučavanje mog pripremljenog materijala“, kaže Krogius. „Kada su ga pitali šta će preduzeti u slučaju 1. c4 ili 1. d4, Spaski mi je rekao: ‘Ne gubite vrijeme na te gluposti — Fišer nikada neće igrati tako’.“
Partija je ispala grandiozna, najbolja od svih dotad odigranih. Hari Golombek ju je nazvao „remek-djelom od početka do kraja“. Fišer je stvorio, a zatim nemilosrdno iskoristio slaba mjesta u odbrani Spaskog, probivši je baterijom topova i dame, pri tome nijednog trenutka ne dovodeći u opasnost svoju poziciju. Spaski se našao u iznudici — taj termin označava neobičnu situaciju u kojoj bi igrač radije da ne povuče nijedan potez, jer bi svaki dodatno pogoršao njegovu poziciju. Crni je predao u jadnoj poziciji: usamljeni kralj bio je stjeran u ugao, kao čovjek koji se zatekao pod tušem kada mu se kuća srušila. Prepunjena sala je ustala kao jedan; šokirani i slomljeni Spaski pridružio se aplauzima, priznavši stvaralačku genijalnost čija je žrtva postao. Fišer je preuzeo vođstvo. Čak su i velemajstori počeli da šapuću kako je Spaski vjerovatno već slomljen i da njegova igra nikada više neće biti ista. U šahu se to dešavalo.
Tokom tog perioda, tim Spaskog je poslušno izvještavao Sportskom komitetu da su problemi šampiona proistekli iz njegovog odstupanja od pažljivo razrađenih planova. U Moskvi su velemajstori kritikovali nedovoljnu pripremljenost Spaskog u otvaranjima i njegove improvizacije. Ipak, smatrali su da još uvijek nije sve izgubljeno.
Ivonjin je smatrao da se Spaski nalazi u nepovoljnom položaju jer sjedi na tvrdoj stolici, dok se Fišer vrti i okreće u svojoj modernoj fotelji presvučenoj crnom kožom. U sedmoj partiji uspostavljena je ravnoteža. Publika koja je došla u salu zatekla je dvije međusobno neprepoznatljive fotelje. Herman Miler, proizvođač namještaja iz Mičigena, ostvario je profit zahvaljujući šampionatu: sovjetska strana je preko FIDE naručila još jednu njegovu fotelju. Kramer je izrazio žestok protest, iako za to nije imao nikakvog stvarnog osnova, pa su ga čuvari morali fizički zadržati da lično ne iznese doneseni namještaj.
To nije bila jedina promjena. Fišer je ponovo preuzimao kontrolu, diktirajući uslove igre. Sada su sto i tabla bili razdvojeni. Fišer se žalio na dimenzije stola — bio je prevelik, zbog čega je figure bilo teško dohvatiti. Što se tiče mermerne table, s toliko ljubavi izrađene, po mišljenju Amerikanca kontrast između tamnih i svijetlih polja nije bio dovoljan. Umjesto nje postavljena je obična drvena tabla koja je korišćena u trećoj partiji.
(Nastaviće se)