28. jun 2025, 14:00
Tekst: Jevgenij Atarov
Foto: Jurriaan Hoefsmit
Luda završnica dva uzastopna superturnira – u Stavangeru i Taškentu – navodi na pomisao da se šah na najvišem nivou iznenada promijenio, postavši daleko spektakularniji i beskompromisniji… Došla je nova generacija, za koju ne postoje autoriteti, čiji se lideri svom snagom bore međusobno za pravo da je povedu.
Sjetite se: prije samo godinu dana javnost je obuzimala apatija, dizali smo ruke u zrak i proklinjali klasiku, kada smo, recimo, u Bukureštu svjedočili carstvu uspavanosti – jedva 10% odlučenih partija, a najbolji rezultat imala je četvorka sa „+1“. Sticao se utisak da svi žele što prije da se provuku kroz obavezni program višesatne dosadne partije, da što brže pređu na „kratku formu“, na rapid i blic, gdje se već zaista zabavljaju… Teško je bilo razumjeti i objasniti uzroke te transformacije – ništa novo u šahu se nije pojavljivalo već 10-15 godina – i zamisliti se u koži igrača koji odigrava još jedan remi iz teorije u 20 poteza. Zar im samima nije bilo dosadno? Jer drugog šaha i drugog šahovskog svijeta, nažalost, nemaju.
Teško je čak i shvatiti, odakle je došao takav trend, ko ga je postavio. Čak su i najbolji šahisti – poput Carlsena, Caruane ili Nakamure – svoje majstorstvo pokazivali daleko od svake partije, igrajući „u talasima“. Dobro, loše, osrednje, pa opet dobro… Povremeno bi čitavi turniri tonuli u tu vrstu uspavanosti, kao da su vodeći velemajstori gledali jedni druge i pazili da se slučajno ne izdvoje iz mase. Tako su nastali Bukurešt, Stavanger ili St. Louis 2024, turniri u kojima je svaka odlučena partija bila prava svečanost. Najbolji simbol „trenda“ bio je Vachier-Lagrave, koji je postavio rekordnu seriju od 25 remija zaredom.
Naravno, kralja oponašaju ostali, pa se moglo pretpostaviti da je sve do sastava. Kao – previše je „staraca“, elitnih igrača preko tridesete, čija glavna ambicija nije više osvajanje novih visina, već očuvanje ranijih pozicija. Ding Liren i Nepomniachtchi su izgubili motivaciju, So i Giri gotovo uvijek djeluju nezainteresovano u jakim grupama, „gospodin remi“ Vachier-Lagrave i tako dalje. Ukloni njih – i svi, naročito mladi, jurnuće jedni na druge kao gladni tigrovi. Ali… čudna stvar: u sva tri turnira je igrao Praggnanandhaa, koji je, izuzev Norway Chess gdje je pobijedio samog Carlsena, imao samo jednu(!) odlučenu partiju od 18; Caruana je imao nešto više, a glavni pokretač je bio Firouzja, koji kao da živi u svom svijetu, van šahovske zajednice, uporno pokazujući da je „od drugog materijala“.
Ali prolazi godina – i isti Rameshbabu pokazuje vrhunac agresivnosti, pretvarajući se u najdinamičnijeg i najoštrijeg igrača elite… Šest pobjeda (uz jedan poraz) u Wijk aan Zeeu, dvije (opet poraz od Girija, i to u posljednjem kolu!) u Pragu, par bljeskova u Bukureštu (mada je tamo bilo i drugih vatrometa), još četiri u Džermuku, a sada i – jednostavno nevjerovatni Taškent.
Samo zamislite: igrač iz svjetskog top-10 (ako ne i top-5), u 4. kolu ima „+2“, u 6. kolu pada na 50%, a zatim za tri dana ponovo se vraća na „+2“, u posljednjem kolu matira crnim figurama kralja jedinog lidera, koji mu je bježao tačno jedan poen – sustiže ga i prestiže po dodatnim kriterijumima!
Priča kao iz drugog svijeta. Šah od kojeg se stvarno naježiš. Šah koji kao da je nabijen strujom, partije i rezultati koje je nemoguće ni predvidjeti, ni objasniti…
Taškent je tu preuzeo štafetu od Stavangera, gdje je to ludilo i počelo!
U norvešku prestonicu šaha dolazi šest igrača iz svjetskog top-10, predvođenih Magnusom i Hikaruom, zajedno sa aktuelnim svjetskim šampionom – i svi kreću da sistematski „gase“ jedni druge. U deset dana samo jedno, peto kolo (odmah nakon „kaubojske večere“) je imalo sve tri remi partije u klasici; u većini kola, bar jedan par je išao do armagedona. I to nisu bile bitke za prvenstvo lokalnog turnira, već za pravo da se bude broj 1 u svijetu, što se odlučilo tek u 10. kolu, nakon još jednog okršaja, koji je mogao da se završi bukvalno bilo kako?!
Carlsen je bio jedini koji je u tom haosu uspio da osvoji više od „+1“, i ni on nije izbjegao poraz koji je, bez pretjerivanja, šokirao cijeli svijet… Erigaisi, koji je imao polovičan skor u odlučenim partijama, bio je tek treći po tom kriterijumu, jer je Caruana imao 7 takvih partija, a Gukesh – nevjerovatnih 8! Osam odlučenih partija od deset, u bez sumnje najjačem turniru 2025. godine.
Taškent, naravno, nije mogao parirati Stavangeru po snazi – ovdje su prvih četvoro zamijenili trojica Uzbekistanca i Maghsoodloo, a dodatna mjesta su otišla Praggu, Nepo, Aravindu i Rapportu, ali je virus uzbuđenja turnir uhvatio u punoj mjeri. Poslije Norway Chess jednostavno se nije moglo igrati drugačije!
Glavna odlika ovakvih mješovitih turnira – što je Wijk aan Zee mnogo puta dokazao – jeste da svako može da pobijedi svakog, bez obzira na rang, rejting, pa čak i boju figura. Samo težnja ka partiji sa tri moguća rezultata, u kojoj će kvalitet favorita doći do izražaja na duže staze, već je signal visoke rezultativnosti. Ali… to nije dovoljno! Treba da se na jednom mjestu okupe dovoljno ambiciozni igrači, kojima pobjeda na ovom turniru ne znači samo novac i rejting, već nešto mnogo veće.
U Taškentu se sve poklopilo. Prvo, i najvažnije, to je bilo sučeljavanje četvorice najboljih šahista Uzbekistana. Abdusattorov, koji ozbiljno pretenduje na svjetsku dominaciju, ne uspijeva ubjedljivo da savlada zemljake – redovno su ga presijecali i prestizali Yakubboev i Sindarov, što je počelo da mu ide na živce. Drugo, dolazak trojice Indijaca. To se do sada dogodilo samo jednom – na Turniru kandidata 2024, ali tamo su bili „drugi Indijci“: zamijeni Vidita sa Erigaisijem, dobiješ potpuno drugačiji odnos snaga. Ovdje su uz Arjuna i Rameshbabua došli i Aravindh, koji je toliko naglo uletio u top-10 da niko nije znao – da li je to greška ili nova zvijezda?
I… sve je krenulo! Od prvog kola. Bez ustezanja. Bez zagrijavanja. Punim gasom.
Odmah su Vohidovu pokazali gdje mu je mjesto, ali, njemu na čast, uspio je da da doprinos i ne postane bokserska vreća za moćnike. Nagoviješteno je da „nije šešir za Jakubbojeva“, ali ni on nije prihvatio ulogu potencijalnog autsajdera – i borio se u svakoj partiji. Na kraju, Shamsiddin i Nodirbek su zabilježili po dvije pobjede – posljednji je, čak „po navici“, pobijedio Abdusattorova u međusobnoj partiji – i zamalo mu pokvario čitav turnir…
Ulogu pozadinske figure pokušavali su da odigraju Rapport, koji je sa svojom blijedom igrom do 5. kola već bio na -2, i Nepomniachtchi – njemu nikako nije išla napadačka igra nakon startnog poraza od Sindarova, remi je smjenjivao remi, i već na polovini turnira bilo je jasno da Jan teško može biti pri vrhu, kao ni Aravindh, kojeg je u 2. kolu „oborio“ Yakubboev, a u 5. „potopio“ Abdusattorov. Nakon toga je potpuno izgubio samopouzdanje i stabilnost u igri, zahvaljujući kojima je čitavu godinu sakupljao poen po poen – i stigao do čak 2750.
Pad Chithambaram-a bio je toliko epski da je, kao čep iz boce, izletio ne samo iz prve, nego i iz druge desetke: za dva turnira (plus Kup Njemačke) izgubio je čak 34 poena – i sletio oko 25. mjesta. Kod njega se sve raspalo, i u jednom trenutku mogao se pobijediti lagano (istina, Erigaisi to nije uspio u 9. kolu, iako se trudio). A za inat, Aravindh u planu ima još tri turnira.
Dok su jedni gubili, drugi su dobijali. Veoma zrelo se pokazao Sindarov, koji se nakon povlačenja u sjenku tokom 2024, vratio vrlo solidno, i zajedno sa čudom iz Weissenhausa, gdje je mogao čak i da pobijedi, polako, ali sigurno napreduje iz turnira u turnir. Do vodećih uloga mu još treba, što mu je jasno pokazao Praggnanandhaa u 4. kolu Taškenta, ali pobjeđivati bijelima „po narudžbi“ Rapporta ili Aravindha, Javokhir je potpuno sposoban.
Turnir je mogao postati nova pobjednička stranica za Erigaisija, ali ostavio je previše snage u Stavangeru, a i razočaranje zbog neuspjele jurnjave za „džek-potom“ nije prošlo. Izgledalo je da ide šampionskim tempom, dobio je nekoliko partija, ali nakon par neuspjelih pokušaja s crnima, odigrao je na sve ili ništa protiv Rameshbabua, i izgorio u 29 poteza. Čak ni raštimovanog Aravindha nije uspio pobijediti – ostao je na bijednih „+1“.
Velike ambicije imao je i Maghsoodloo. Nakon početnih remija, Iranac je zablistao sa dvije uzastopne pobjede, srušivši između ostalih i Praggu, ali nije uspio da nastavi uspješno – dobio je „metke“ od Abdu i Vohidova, i napustio borbu…
Zanimljivo je – o čemu je Abdusattorov razmišljao pred 9. kolo? Ima „+3“ uprkos porazu od Yakubboeva, i bijele figure protiv Praggnanandhaa-e, koji zaostaje čitav poen. Prati ga Sindarov, sa pola poena manje, a njega čeka partija protiv Maghsoodloo-a, koji je, nakon dva poraza, sigurno odlučio da sigurno igra crnim figurama. Kako igrati?! Na pobjedu – da eliminiše konkurenta i sa prednošću osvoji domaći turnir? Na remi – rizikujući da Javokhir izbije na tron i da mora igrati taj-brejk? Izgleda da je Nodirbek sve te misli odbacio, i jednostavno došao da igra šah – kao da se sastaju prvog dana. I na kraju – izgubio.
Je li bio u pravu? Ako govorimo o sportskom rezultatu – stopostotno ne. Ako govorimo o časti sportiste i igrača kojem je jedini cilj – kruna svjetskog šampiona – onda stopostotno da! Abdusattorov je izgubio. Šah i hiljade gledalaca su pobijedili, naročito kad se prisjetimo svih obrta u toj zaista ludoj partiji.
Dobrodošli u novi čudesni svijet!
A čime je izazvana ta transformacija? Izgleda da se, uz faktičko samopovlačenje iz borbe za lidersku poziciju Carlsena i Nakamure, kao i krajnje nervoznu i nestabilnu igru Caruane, upravo sada vodi oštra borba za pravo da se postane novi kapiten ovog broda. A kandidata – i više nego dovoljno.
Pragg, koji pokazuje izvanredne rezultate, već je četvrti na svijetu – ispred Gukesha i Erigaisija. Arjun svim silama pokušava da transformiše svoj aparat igre sa „uništavanja običnih smrtnika“ na borbu sa jednakima. Gukesh, izgleda, još se adaptira na novi status „šahovskog kralja“. A Abdusattorova nije pokolebala ni čitava serija neuspjeha koja ga prati posljednjih godinu dana… I na kraju, Firouzja, koji igra slobodno, takođe ne želi da zaostaje – iako mu šah trenutno očigledno nije na prvom mjestu.
A tu su i drugi. Očekuje nas nešto nevjerovatno! Ova epoha neće imati jednog Magnusa, koji pobjeđuje sve redom – ovdje nas čeka uzbudljiva raznolikost ličnosti i ostvarenja. I čini se – početak je već napravljen…