24. jun 2025
Tekst: Jevgenij Atarov
Foto: Lennart Ootes
Do početka ove godine činilo se da su indijski šahisti neka nepokolebljiva vojska Urfina Džusa – idu naprijed bez straha i bez mane, ma koliko to koštalo. Ali… ispostavilo se da i oni znaju da gube i da popuštaju u konkurenciji – sve zavisi od nivoa otpora. I kako je tačno primijetio Magnus Carlsen, još se ne vidi ko bi mogao postati bezuslovni lider svjetskog šaha u budućnosti. Nije uopšte sigurno da će to biti neko od njih!
Naravno, sve su to još uvijek špekulacije – nije prošlo ni mjesec otkako smo se divili (ili možda zgražavali?) kada su se četvorica Indijaca istovremeno našli u top 10. A sada, nakon serije poraza umjesto uobičajenih pobjeda, svi su odjednom „progledali“. Ne, Indijci jesu globalni šahovski trend – i to ozbiljno i dugoročno. Dovoljno je pogledati njihove godine da se shvati da njihov razvojni plafon još nije ni na vidiku. Ništa ne sprečava Gukesha, a kamoli kreativnije poput Erigaisija ili Pragga, da više puta „nadograde“ svoju igru i naprave novi iskorak naprijed.
Ali, hajde redom… Počnimo od svjetskog prvaka.
Dommaraju Gukesh
Slučaj s Gukeshem je interesantan. Nema sumnje da su to dva različita čovjeka – onaj prije meča za titulu i ovaj poslije. Ne radi se samo o njegovom statusu. Prije toga bio je beskrajno perspektivan mladić na čija je jedra godinama puhao vjetar očekivanja. Sada je svjetski šampion kojeg, htio to on ili ne, čitav svijet pomno prati.
Transformacija koja je totalno izbacila iz kolosijeka Ding Lirena, gotovo ga pretvorivši u igrača druge lige, kod Gukesha nije imala takav efekat, ali su posljedice ipak tu. U Vajk-an-Zeu smo vidjeli dva Gukesha – prvo nesigurnog, preopreznog, kao da ga neko mora „buditi“ u partijama. Zatim je uslijedio šampion koji sve više vjeruje sebi, oslobađa instinkte, s instinktom ubice koji se pojačava s usponom forme. Da je posljednjeg dana samo malo obuzdao agresiju, možda bi i osvojio turnir, izbjegao poraz u dobijenim taj-brejkovima protiv Pragga, i… mnogo kasnijih frustracija.
Raspravljati o Gukeshu u brzim formatima – skoro da i nema smisla. Prosto nije „građen“ za njih. Ali činjenica da u Vajsenhausu i Parizu nije pobijedio nijednu partiju, i pored dovoljnog vremena za razmišljanje, tjera na razmišljanje. Ukupan skor: 7 iz 22 u rapidu, 2 iz 8 u klasici – za depresiju. Ne čudi što ga nije bilo ni u Karlsrueu ni što ga neće biti u Las Vegasu, iako je kao šampion imao pravo direktnog učešća. Zašto da se izlaže?
Ni u „svojoj disciplini“ – klasičnom šahu – u Bukureštu i Stavangeru nije bilo bolje. U Rumuniji je imao -2 do 6. kola, u Norveškoj već do 2. kola! I to nije bio splet okolnosti – Gukesh je objektivno loše igrao i zasluženo gubio. Na Grand Chess Tour-u ga je „spasio“ Aronian, vjerovatno želeći da ga dotuče, ali je pretjerao – Gukesh je uspio pobijediti, izvući se s dna, iako je prvi put u životu završio turnir s negativnim skorom.
U Stavangeru su se potrudili svi – Nakamura je odigrao protiv njega svoju najgoru partiju, Caruana nije iskoristio pješaka viška, Carlsen je odigrao „predstavu“, a Erigaisi, koji je lani dobijao takve pozicije zatvorenih očiju, podbacio. Na kraju je Gukesh izdržao na čistoj volji – završio je treći, do posljednjeg dana bio u igri za pobjedu.
U cjelini: zbrka i lutanje. Do katastrofalnog stanja kao kod Dinga još je daleko, ali ovo nije igra lidera generacije. Umjesto da se osnaži, pokušava da zadrži nivo, s minimalnim odstupanjem od već poznatog modela igre – mnogo pripreme, računanja, igranja na rezultat… Da nije njegove nevjerovatne borbenosti i karaktera, možda više ne bi bio ni u top 10!
Arjun Erigaisi
Njegov krah u Vejk-an-Zeu ličio je na histeriju! Imao je sjajnu prethodnu godinu, prešao 2800 i došao da osvoji super-turnir, ali je do 4. kola već imao tri poraza, a do 7. – čak četiri. Nije mogao da vjeruje šta se dešava, gubio je od svih, igrao konfuzno i bez fokusa… a onda je, uprkos tom stanju, uspio da pobijedi Abdusattorova i Gukesha u posljednja dva kola! Turnir to, naravno, nije spasilo – gubici su bili ogromni – ali je pokazao da je riječ o nesrećnom slučaju, a ne o nekoj trajnoj slabosti.
Dalji rezultati potvrdili su njegovu klasu. Nije, doduše, više dobijao gotovo sve kao lani, ali i nije mnogo igrao – ipak je velika razlika igrati sa 2700 i sa skoro 2800. Povećala se i njegova „cijena“, pa se broj partija smanjio.
Stavanger je bilo drugo veliko iskušenje u 2025. godini. U sportskom smislu bilo je bolje od Holandije, ali kreativno – možda i porazno. Igrao je toliko nestabilno da se činilo kao da dva različita čovjeka igraju prvo i drugo poluvrijeme partije. Imao je mnogo dobijenih pozicija koje je sam upropastio.
Možda mu je bilo potrebno da prođe kroz takva iskušenja kako bi potpuno postao svjestan svog statusa elitnog šahiste. Ako uspije da se izbori s emocijama, nastavi da radi na otvaranjima, i nauči da „grabi“ kad mu se ukaže prilika – sve uz svoju tipičnu kreativnost koja izluđuje i rivale i publiku – ima sve šanse da postane lider generacije. Ako ne, mogao bi postati „drugi Ivanchuk“ – beskrajno talentovan, sposoban za genijalne trenutke, ali bez istinskih rezultata.
Rameshbabu Praggnanandhaa
Do 5. kola super-turnira u Taškentu, Pragg je imao idealnu sezonu: pobjeđivao je već tri puta – u Vajk-an-Zeu, Bukureštu i Džermuku – i bio na putu ka četvrtom trijumfu. A onda – iznenađenje: poraz od Maghsoodloo, zatim od Rapporta, i odjednom Pragg je na raskrsnici.
No, ništa čudno – svakome se desi! Njegov aktivni, pozicioni stil igre nosi sa sobom rizik – često prisiljava rivale na teške odluke i preuzima inicijativu. Puno dobija, ali i griješi, ponekad precijeni šanse, ali uvijek se bori i koristi svaku priliku.
Kao i prethodnih godina – ni kod njega nema stabilnosti. U 2023. je ušao u top-10, osvojio Svjetski Kup i bio među favoritima za Kandidatski. U 2024. – ništa spektakularno. A 2025. – ponovo eksplozija rezultata. Nema neke stilske promjene – samo više upornosti i praktičnosti. Više pozicija „dovodi do kraja“, što ga i izdvaja među elitnim šahistima. U jednom trenutku prestigao je Gukesha i Erigaisija i bio blizu 3. mjesta koje sada drži Caruana.
Pored toga, Pragg je ubjedljivo prvi u FIDE Ciklusu – gotovo sigurna ulaznica za njegov drugi Kandidatski turnir zaredom. Dakle – nikakva katastrofa u Taškentu. Možda još uvijek i osvoji turnir!
Aravindh Chithambaram
Godinu dana smo s divljenjem pratili meteorski uspon Aravindha, ne shvatajući do kraja na šta je sve spreman. Nije bio među vodećim „indijskim čudima“ (četvrti iz „velike četvorke“ je bio Nihal Sarin), nije igrao ni Olimpijadu, iako je dostigao 2700 prošlog ljeta, ali… onda je počeo da pobjeđuje redom – partiju za partijom, turnir za turnirom – i niotkuda se našao u top-10.
Njegova igra izgledala je ozbiljno. Nije bilo prenaprezanja ni forsiranja – igrao je prirodno, i pobjede su same dolazile. Dugačka serija bez poraza, i to ne na račun remija s autsajderima, već kvalitetnih, aktivno dobijenih partija.
Kad su porazi konačno stigli, mnogi su odahnuli – nije robot! Nema čip u glavi. Kompjuter se ne bi ovako grubo varao… Tri poraza u dvije sedmice – od Vukovića (350 poena slabiji), Yakubboeva, pa Abdusattorova, protiv kojeg Aravindh nije htio da igra na remi i bio je pometen.
Možda je precijenio svoje snage. Do tada je igrao rijetko – četiri mjeseca između pobjeda u Čenaju i Pragu. Od aprila – igra gotovo svakog dana: Varšava, Džermuk, Augsburg, Taškent. U svakom slučaju – treba više podataka. Pad s 9. na 20. mjesto boli, ali to je svega 15 poena razlike…
Zaključak
Prvi i glavni: rano je „zatvarati šah“ zbog indijske dominacije. Svaki od njih ima probleme i slabosti koji im trenutno ne daju da postanu apsolutni lideri. Dok je Carlsen u sedlu, o njihovoj hegemoniji nema govora…
S druge strane – ti problemi su možda privremeni. Njihova priča još nije ni blizu kraja. Ali – da, još se ne zna da li će Aravindhov meteorski uspon imati i… podjednako brz pad.