David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
38.nastavak
Ali nije sve bilo tako mračno. Iskustvo je pokazivalo da Fišer prilično sporo ulazi u ritam meča: u prve tri partije imao je poteškoća. Vjerovatna Ahilova peta Amerikanca bio je njegov ograničeni repertoar otvaranja. Uopšteno, rekao je Tajmanov, postoji samo jedan igrač koji može da ga pobijedi: Boris Spaski.
Zajedno sa zapažanjima drugih sovjetskih velemajstora koji su prisustvovali sastanku, ovo viđenje Fišera predstavljeno je Spaskom, iako su mečevi Fišera sa Larsenom i Petrosjanom tek predstojali. Početkom juna okupili su tim Spaskog. Sastajao se od tri velemajstora: njegovog starog trenera, „fatera“ Igora Bondarevskog, psihologa Nikolaja Krogiusa i Efima Gelera. Krogius je učestvovao u pripremi Spaskog od jeseni 1967. i nastavio je da radi s njim do 1974. godine.
Svaki od njih imao je svoj zadatak. Posao Bondarevskog bio je detaljno proučavanje pet stotina Fišerovih partija i pokušaj da se shvate njegove jake i slabe strane. Krogius je razvio metodologiju za procjenu psihologije igrača i sada ju je primjenjivao na Fišera. Njegov cilj bio je da pronađe kritične pozicije u Fišerovoj igri i da dopre do suštine njegovog misaonog procesa, istražujući takođe i njegovu reakciju na poraz. Krogius je trebalo da analizira i Spaskog, a zatim uporedi rezultate. Geler se fokusirao na otvaranja.
Kasnije se Krogius žalio da je Spaski ignorisao rezultate njegovog mukotrpnog rada, a Geler je bio nezadovoljan time što je šampion odbijao da slijedi njegove savjete u otvaranjima. Ivonin je u svom dnevniku zapisao da Spaski skoro da ne obraća pažnju na bilješke o Fišeru koje su mu dostavili sovjetski velemajstori — Talj, Smislov i Petrosjan, kao i da nije iskoristio priliku da lično porazgovara s njima o Fišeru. Šampion je za to imao svoje razloge, neki manje opravdani od drugih. „Ne trebaju mi apstraktni savjeti staraca“, rekao je on Ivoninu. Bio je ubijeđen da se tim „starcima“ ne može povjeriti nijedna informacija o njegovim novim pripremama protiv Fišera: „Glavno je da im ništa ne kažemo; informacije mogu procuriti.“
Velemajstori zaista strahuju da bi njihove originalne pripreme mogle postati javno dostupne. Ipak, prema riječima Bejlina, Spaski je po tom pitanju djelovao opsesivno, a uz to je od djetinjstva bio sumnjičav. „Ćutljiv je — takva mu je priroda; nikome nije vjerovao niti je kome vjerovao.“ Svjetski šampion bio je ubijeđen da ga neki velemajstori — uključujući i Petrosjana — izuzetno ne vole. Imao je sve razloge za oprez. Pošto su inostrana putovanja i druge privilegije zavisile od raspoloženja vlasti, moskovska šahovska scena bila je osa gnjezdo rivalstava, intriga i spletki.
Iz perspektive Spaskog, bila je potrebna čvrsta, odana ekipa. Bonadarevskom, Geleru i Krogiusu pridružio se estonski igrač Ivo Nej, pobjednik omladinskog prvenstva SSSR-a 1948. godine. Bio je samo međunarodni majstor, jer ga je neigranje na inostranim turnirima lišilo šanse da osvoji titulu velemajstora. Neki su sa čuđenjem gledali na takav izbor, smatrajući da je Nej u tim uključen zbog bliskog prijateljstva s Estoncem Paulom Keresom, kojeg je, sudeći po pričama, Spaski obožavao. Naravno, Spaski se divio Keresu, ali glavni razlog za izbor Neja bio je njegov teniski talenat. Zadatak bivšeg estonskog šampiona u tenisu bio je da održi Spaskog u dobroj fizičkoj formi. Nej je bio prijatan, energičan čovjek i, prema njegovim riječima, on i Spaski su mogli slobodno razgovarati — što šampion sebi nije dozvoljavao s drugima. Prisjećajući se tog vremena, Spaski tvrdi da je vjerovao Neju i da se s čovjekom koji nije iz Moskve osjećao opuštenije nego sa stanovnicima Centralnog šahovskog kluba.
Međutim, Sportski komitet je smatrao da je Nej izuzetno loš izbor. Smatrali su da u šahovskoj analizi ne može mnogo pomoći, jer je bio ispod nivoa ostalih članova tima, a ako je Spaskom zaista bio potreban trener, mogli su mu naći pravog profesionalca. KGB je takođe obratio pažnju na Estonca, koji nije bio član Partije; tokom meča sumnje u vezi s njim dostigle su novi, ozbiljniji nivo.
U avgustu 1971. godine, dok se Petrosjan pripremao za susret s Fišerom u posljednjem meču kandidata, Spaski je sa Sportskim komitetom raspravljao o detaljima svoje pripreme. Baturinski je već obavijestio Ivonina da se šampion prethodne godine nije pretjerano trudio. Spaski je odigrao 92 partije, od čega 88 u inostranstvu. Ivonin je sumnjao da Spaski namjerno izbjegava ozbiljna takmičenja, i ukazao je na to da bi trebalo više da igra u Sovjetskom Savezu, gdje su protivnici jači i bore se žešće. Sticao se utisak da Spaski pati od sindroma gubitka forme nakon što je osvojio titulu svjetskog šampiona.
U julu 1971. na malom turniru u švedskom Geteborgu, Spaski je osvojio osam poena iz jedanaest partija (pet pobjeda, šest remija). Na Aljehinovom memorijalu u Moskvi, koji se održavao u novembru i decembru iste godine, zauzeo je tek šesto mjesto, propustivši ispred sebe novo čudo od djeteta — Anatolija Karpova, kao i bivše šampione Smislova i Petrosjana. Uz to je odigrao niz ne previše impresivnih kratkih remija. Ipak, Spaski nije bio jedini šampion koji je izbjegavao oštru konkurenciju. Kasnije je u članku objavljenom u „64“ Vasilij Panov ovako komentarisao tu pojavu: „Nijedan od naših svjetskih šampiona, osim Botvinika, nakon što bi osvojio titulu, nije igrao na prvenstvu SSSR-a — najjačem savremenom turniru. Odatle i gubitak ukusa za borbu. Čak i na onim takmičenjima na kojima su se šampioni ipak pojavljivali, nisu se u potpunosti predavali igri, nisu težili prvom mjestu i često — čak prečesto! — umjesto strastvene potrage za pobjedom, zadovoljavali su se skromnim ‘velemajstorskim’ remijima, prepuštajući prvo mjesto smjelijem i ambicioznijem protivniku.“
-Nastaviće se-