David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
34.nastavak
Amerikanac je brilijantno odigrao posljednjih sedam partija međuzonskog turnira. Nakon „suve“ pobjede nad Tajmanovim, a sada i sa istim rezultatom 6:0 nad Larsenom, stigao je do devetnaest uzastopnih pobjeda nad istaknutim protivnicima — podvig kakav dotad nije viđen! To je kao da teniser ne izgubi nijedan gem tokom čitavog turnira u Vimbldonu.
Iako su izvještaji o šahovskim događajima još uvijek bili na posljednjim stranama novina, interesovanje javnosti za Fišera ubrzano je raslo. Predsjednik Nikson mu je poslao pismo:
Pridružujem svoje čestitke mnogima koje ste već primili. Vaših devetnaest uzastopnih pobjeda na svjetskom nivou je bez presedana i imate sve razloge da budete ponosni na to izvanredno dostignuće. U pripremama za meč sa pobjednikom duela Petrosjan – Korčnoj možete biti sigurni da vam vaši sunarodnici pružaju punu podršku. Srećno!
Pobjednik duela Petrosjan – Korčnoj bio je četrdesetdvogodišnji bivši svjetski šampion Tigran Petrosjan. Ishod njegovog meča sa Fišerom određivao je ko će biti protivnik Borisu Spaskom. Fišerov krstaški pohod bilo je nemoguće zaustaviti.
Petrosjan i Fišer sastali su se do tada osamnaest puta, svaki je zabilježio po tri pobjede, uz dvanaest remija. Petrosjan je bio poznat kao „maestro remija“. Posjedovao je jedinstvenu tehniku koja, usprkos svojoj efikasnosti, nije osvajala simpatije miliona šahovskih zaljubljenika. Izbjegavao je komplikacije, pri svakoj prilici povlačeći se u defanzivu. Uspavljivao je protivnike lažnim osjećajem sigurnosti, često ih mameći u zamke. A zatim bi ih mljeo surovom, ubitačnom preciznošću svoje strategije koristeći najsuptilnije pozicione prednosti (naizgled besmislen potez pješaka na topovskoj liniji mogao je iznenaditi posmatrače; osam poteza kasnije taj pješak bi se našao na najboljoj mogućoj poziciji).
Kao kandidati za domaćina meča javili su se Atina, Beograd i Buenos Ajres. Petrosjan je želio da igra u Grčkoj, dok je Fišer preferirao Argentinu — iz dva razloga: tamo su ponudili više novca i tamo su, kako je rekao, odlični bifteci. Bacili su novčić — pobijedio je Buenos Ajres.
Histerija oko Fišera još nije zahvatila čitav svijet, ali u Argentini je već bila očigledna. Buenos Ajres je bio šahovski grad, sa preko 60 klubova. Organizatori su ponudili pobjedniku 7500 dolara, a poraženom 4500. Meč se održavao u teatru „San Martin“, kulturnom centru prestonice. Nalazio se na svojevrsnom lokalnom Bulevaru Brodvej — Aveniji Korijentes. Šah se pretvarao u „zabavu“.
Ulaznice su se puštale u prodaju u devet ujutro, ali u to vrijeme već je nekoliko hiljada ljudi stajalo u redu (partije su počinjale u pet popodne). Sala je imala kapacitet od 1500 mjesta — impresivan broj za sport koji se nije smatrao vizuelno atraktivnim.
Fišera su svuda pratili oduševljeni obožavaoci, od tinejdžerki do vremešnih penzionera. Argentinci su imali drugačiji odnos prema ličnom prostoru nego povučeni Amerikanac: željeli su da mu stisnu ruku, uhvate ga za rukav ili ga potapšu po ramenu. Fišer bi se u užasu okretao. Postalo mu je normalno da ulazi kroz zadnje ulaze, skriva se i pokušava da pobjegne obožavaocima svojim dugim koracima. Buenos Ajres je najavljivao predstojeću groznicu Rejkjavika; lokalna i međunarodna štampa počela je da traži informacije koje nemaju veze sa šahom — na primjer, o njegovim omiljenim užinama (sendvič sa prženim bubrezima).
Ceremonija otvaranja održana je 29. septembra. Fišer je, kao i uvijek, zakasnio. Njegovog protivnika su pitali: „Ne mislite li da je Fišerovo kašnjenje psihološka igra?“ Petrosjan nije tako mislio: „Ne, to je stvar kućnog vaspitanja.“
U jednom pismu Fišer je napisao — nije jasno da li ga je ikada poslao — da je zaista bio nervozan pred početak meča, ali da se smirio čim je vidio koliko preplašeno izgleda Jermen. Po Fišerovim riječima, Petrosjan je imao razloga za strah: „Za njega je to bio trenutak istine. Dok je bio svjetski šampion, Rusi su ga koristili kao sredstvo da blate moje ime, kleveću moj karakter i šahovsko umijeće, da umanjuju moje rezultate, da me ismijavaju i šire laži o meni.“ Međutim, ovakva optužba nije bila pravedna. Petrosjan je bio urednik moskovskog šahovskog nedjeljnika „64“, gdje su zaista pisali kritike na račun Fišera, ali je on uvijek poštovao talenat Amerikanca.
Izgleda da je čak i samo prisustvo Petrosjana bilo nepodnošljivo za Amerikanca. Obojica su bili smješteni u istom hotelu-nebodera: Fišer na trinaestom spratu, Petrosjan na desetom. Ipak, Fišer se ubrzo preselio, objasnivši glavnom sudiji, njemačkom velemajstoru Lotaru Šmidu, da je lice bivšeg šampiona toliko tužno kada ga sretne u liftu, da na njega ne može da gleda.
Fišer je sastavio čitav spisak zahtjeva u vezi sa osvjetljenjem, stolom, stolicama i šahovskim satom — nijedan od tih zahtjeva nije zabrinuo organizatore meča. Zahtijevao je da prva tri reda gledališta ostanu prazna. Rona Petrosjan, niska, punašna žena koja je mužu za svaku partiju pripremala termos s kafom, dobila je mjesto u četvrtom redu.
Iako su organizatori učinili sve kako bi udovoljili Fišerovim zahtjevima, nisu mogli predvidjeti incident s gasom koji je ispušten iz spreja u zadnjem dijelu sale (miris nije stigao do bine), niti kvar pažljivo podešene rasvjete. Fišer se neprestano žalio sudiji što Petrosjan, nakon što odigra potez, odlazi od stola.
-Nastaviće se-