
35.nastavak
Botvinikov sledeći turnir, u periodu od maja do juna 1938. godine, bio je njegov prvi polufinalni nastup na Prvenstvu SSSR-a od 1931. godine. „Igrao sam radi treninga i nisam bio potpuno neuspješan,“ napisao je. To je bila tipična Botvinikova skromnost, budući da je ostvario rezultat 14–3 i završio dva i po poena ispred jake konkurencije, koja je uključivala i novu zvijezdu, tada 25-godišnjeg Igora Bondarevskog iz blizine Rostova na Donu.
Nekoliko njegovih partija, odigranih u Velikoj dvorani Etnografskog muzeja, bile su pravo demoliranje protivnika: Botvinik je pobijedio Henrika Kasparjana, majstora studija završnica, u 14 poteza bijelim figurama u šestom kolu, a zatim Isaaka Mazela u samo 13 poteza crnim figurama u sedmom kolu. U osmom kolu uslijedila je još jedna zanimljiva partija:
11. Prvenstvo SSSR-a, polufinale, Lenjingrad 1938.
Botvinik – Aleksandar Budo
B14 Caro-Kann odbrana
1-0
Na polovini turnira stigla je vijest da je Aljehin, koji je povratio titulu svjetskog prvaka, potpisao sporazum sa Salom Flohrom da odigra meč za svjetsko prvenstvo u Čehoslovačkoj. Izgledalo je da će Botvinik morati čekati do jeseni 1939. godine, nakon tog meča, kako bi napravio vlastiti potez ka tituli.
U oktobru je Botvinik igrao pripremne partije s Ragozinom kako bi testirao Ragozinovu varijantu kao bijeli (postigavši 1½–½) te Francusku i Grünfeldovu odbranu kao crni (2–0). Sve je to bila priprema za jedan od najvećih turnira u historiji, AVRO, održan u raznim holandskim gradovima tokom novembra.
Način na koji je Botvinik pozvan — a Levenfish izostavljen — izazvao je kontroverze. „To je dobro poznata priča,“ rekao je Viktor Korčnoj 1995. godine (na engleskom). „Botvinik je kontaktirao Centralni komitet Komunističke partije, vladajući organ zemlje, i obavijestio ih da osoba koja je formirana, koja je odrasla kao šahista u carskoj Rusiji, ne može predstavljati Sovjetski Savez na svjetskoj areni. To je dobro poznata činjenica.“
U svojim memoarima, Levenfish nije otkrio šta se tačno desilo, ali je rekao da je zasluživao da bude pozvan. Kada nije poslan u Holandiju, to je bio „moralni nokaut“ koji mu je pomogao da shvati da nikada neće dostići svoj puni potencijal kao igrač.
David Bronštajn je rekao da mu je Levenfish ispričao da mu je Kapablanka „lično poslao pozivnicu za AVRO turnir, ali je Botvinik intervenisao u tom pitanju.“ Organizatori stranih međunarodnih turnira obično su slali pozivnice direktno („lično“) ili putem nacionalne šahovske federacije igrača. Bronštajnovo svjedočanstvo je vjerovatno tačno jer bi Kapablanka, koji je upoznao Levenfisha na dva moskovska međunarodna turnira, bio prirodni posrednik za ličnu pozivnicu.
Botvinik je u Postizanju cilja (Achieving the Aim) naveo da je odluku donijela vlast: „Levenfish je pokušao insistirati da predstavlja Sovjetski Savez, ali nije bio podržan, a ja sam bio postavljen da igram…“ Njegov nećak Igor, odgovarajući Korčnoju, rekao je da mu je Botvinik rekao: „Dobio sam ličnu pozivnicu, a Levenfish je trčao svuda i žalio se da treba biti on poslan.“ Igor je verziju Levenfisha nazvao „legendom“ i rekao da je bilo prirodno da su holandski organizatori, koji su tražili najjače igrače na svijetu, izabrali Sovjeta koji je briljirao na dva moskovska međunarodna turnira i u Nottinghamu.
Botvinik je rekao da je došlo do problema u posljednjem trenutku prije AVRO turnira, kada su on i Gajane putovali iz Lenjingrada u Moskvu kako bi preuzeli svoje pasoše u uredu Sportskog komiteta. Samo je njegov bio spreman. „Bili smo u depresivnom raspoloženju.“ Da li bi otišao bez Ganočke? To pitanje nikada nije dobilo odgovor. Još jednom su njegove veze odigrale ključnu ulogu. Sportski komitet tada je bio pod jurisdikcijom Nikolaja Buljanina, koji je upravo bio unaprijeđen u zamjenika premijera i bio je i na čelu Državne banke Sovjetskog Saveza. Kao u udaru sreće, Botvinik je upoznao Buljanina, tada na diplomatskoj misiji, dok je Botvinik bio u Parizu na povratku iz Nottingham-a. Nazvao je ured banke i rečeno mu je da će njegov problem s pasošem biti proslijeđen Buljaninu. Sljedećeg jutra, on i Gajane su bili iznenađeni kad su otkrili da je sve bilo u redu.
Po dolasku u Amsterdam, nakon što je putovanje nazvao „opasnim, kroz fašističku Njemačku“, Botvinik je saznao da su svi pozvani morali potpisati ugovore u kojima su se obavezali da se pridržavaju rasporeda igre. Nisu cijenili napor putovanja u deset različitih gradova tokom tri nedjelje, rekao je. Nazvao je to „najgorim“ uslovima u kojima je ikada igrao. Reuben Fine, međutim, rekao je da su Botvinikove „apsurdne“ kritike bile samo njegov način izgovaranja zašto nije pobijedio na turniru. „Opravdao se smišljanjem priče da na dane kad su igrali majstori nisu ništa jeli i da su ga prekomjerna putovanja (u Holandiji!) previše iscrpila“, napisao je Fine.
Botvinik je izgledao umorno u prvom kolu kada je izgubio od Fine-a u neobičnoj Winawer Francuskoj (1. e4 e6 2. d4 d5 3. Nc3 Bb4 4. e5 c5 5. dxc5!?). Serija remija, uključujući njegovu prvu partiju u tridesetogodišnjoj rivalstvu s Paulom Keresom, prekinuta je pobjedom protiv još jednog Amerikanca.
AVRO, Rotterdam 1938
Botvinik–Samuel Reshevsky
A25 Englesko otvaranje
1-0
-Nastaviće se-