Mihail BOTVINIK: Portreti -Aleksandar KOSAREV (50.nastavak)

„64“, Moskva, 2000

Aleksandar KOSAREV

Susreti s Kosarevim

Bila je 1933. godina. Radio sam tada u laboratoriji visokog napona imena Smurova. Jednom me sekretar partijske ćelije Kolja Tarasov (kasnije poznati građevinac-energetičar) pozva u stranu.

— Šta, Miša, spremaš se za Moskvu?

Ispostavilo se da je u „Komso­molskoj pravdi“ bio objavljen spisak 20 komsomolaca pozvanih na jubilejni plenum CK VLKSM-a povodom 15 godina komsomola. Iz Lenjingrada su na plenum išli trojica: Ajrapetjanc (čini mi se biolog), Usiskin (fizičar, tragično je stradao nekoliko mjeseci kasnije u katastrofi sa stratostatom) i autor ovih redova.

Poslije jubilarne sjednice u Boljšoj teatru spremali smo se kući, ali morali smo ostati još jedan dan — rukovodstvo CK komsomola organizovalo je sastanak s našom „dvadesetorkom“. Tu sam se i upoznao s Kosarevim. Ostavljao je utisak pomalo strogog, odlučnog i energičnog čovjeka. Oči su mu bile upečatljive; njihov oštar pogled dodatno je naglašavala posebna građa kapaka. U čemu je bila ta posebnost, ne sjećam se tačno, ali kada sam poslije rata sreo jednog mladića i učinio mi se poznatim, ubrzo sam shvatio u čemu je tajna — kapci su mu bili isti kao kod Aleksandra Vasiljeviča…

Pored sekretara CK (Kosarev, Saltanov), među prisutnima su bili i urednik „Komso­molske pravde“ Bubekin i direktor Gosizdata Halatov, koji se izdvajao izrazito crnom bradom i crnom kožnom jaknom.

Bliže sam se upoznao s Aleksandrom Vasiljevičem početkom 1935. godine, tokom dana Moskovskog međunarodnog turnira. U to vrijeme uspjesi sovjetske kulture, kao i umjetnosti i sporta na svjetskoj sceni, još su bili relativno skromni, ali je slogan „dostignuti i prestići“ bio blizak svima. Nije bilo iznenađujuće što je turnirom bilo zainteresovano čitavo rukovodstvo CK komsomola, a prije svega Kosarev.

Nakon prvog kola bio sam pozvan u CK, gdje su me sasvim zvanično ispitali o turniru. Ispostavilo se da je Kosarev prisustvovao prvom kolu u Muzeju likovnih umjetnosti (danas Muzej likovnih umjetnosti imena Puškina), gdje se turnir održavao, i bio ogorčen zbog nereda i loše organizacije. Zaista, kako i ne bi bilo haotično – organizatori nisu očekivali da će se okupiti oko 5 hiljada gledalaca! Pod pritiskom Aleksandra Vasiljeviča, u muzeju je brzo uveden red i uspostavljena stroga disciplina.

Kosarev je bio zadovoljan rezultatima turnira. Pozvan sam na sjednicu biroa CK, gdje je vladalo odlično raspoloženje – i svi smo se dobro nasmijali. Naime, Kosarevu su dojavili da sam na zatvaranju turnira bio s nekom lakomislenom djevojkom, a koliko god da sam pokušavao da dokažem da nemam nikakve veze s tim, Kosarev se pravio da mi CK komsomola ne vjeruje…

Nekoliko mjeseci kasnije, kada je došla ideja o organizaciji Trećeg moskovskog međunarodnog turnira, N. V. Kriljenko me  odmah uputio kod Aleksandra Vasiljeviča po podršku. Kosarev me je odmah primio, i prijedlog za turnir je poslat vladi s potpisima Kriljenka i Kosareva. Turnir je bio organizovan izvanredno – održan je u Kolonijalnoj sali Doma sindikata.

Prisjećam se jedne situacije pred kraj turnira: zaostajao sam za Kapablan­kom, ali još sam imao određene šanse da ga dostignem. Moram priznati da su neki prijatelji vršili veliki pritisak na mene, savjetujući mi da ne igram na pobjedu u partiji s Ragozinom (naravno, Ragozin o tome ništa nije znao) – govorili su mi da mi pobjeda svakako neće pomoći, dok bi Ragozinu pola poena bilo od velike koristi. Bio sam zbunjen, ostalo je još samo nekoliko minuta do partije…

Odjednom, pojavljuju se Kosarev i Lukjanov.

— Aleksandre Vasiljeviču, šta da radim?! – objašnjavam Kosarevu situaciju.

Stari boljševik N. V. Kriljenko, narodni komesar pravde SSSR-a, istovremeno je bio i predsjednik šahovske sekcije Vrhovnog savjeta za fizičku kulturu SSSR-a.

— Ne sumnjaj, Mihailo, bori se za pobjedu — odgovorio je on sa svojom uobičajenom odlučnošću. — To nam je važnije…

Aleksandar Vasiljevič je razumio ono što moji prijatelji šahisti nisu: u to vrijeme samo meni se pružala realna prilika da postignem trajno priznanje u šahovskom svijetu… Savjet Kosareva sam odmah poslušao.

Nekoliko mjeseci kasnije, u septembru 1936. godine, u Londonu (nakon turnira u Notingemu), primio sam čestitku u telegramu koji su potpisali Kosarev, Kriljenko i Angarov (tada zamjenik agitpropa CK).

Više nikada nisam vidio Aleksandra Vasiljeviča.

44.Встречи с Косаревым. 1963.

-Nastaviće se poslednjim tekstom u knjizi, tekst o Ganji Ananovoj-