Mihail BOTVINIK: Portreti -Levon BADALJAN (48.nastavak)

„64“, Moskva, 2000

Levon Badaljan

Pametan i dobar

Takvi se, naravno, moraju roditi…

Kako je pjesnik napisao, prijatelji se prepoznaju u nevolji. Ćerka nam je teško oboljela, i supruga Gajane Davidovna i ja bili smo očajni. Tada sam prvi put čuo za Badaljana. „Kako, ne znate ko je Badaljan?“ – začuđeno su pitali prijatelji. „Obavezno se posavjetujte s njim.“

Sačekao sam Levona Oganesoviča na stepenicama Medicinskog instituta, poslije predavanja. Nažalost, nije želio da komentariše već postavljenu dijagnozu ljekara.

Ali, imao sam sreće – iz Jerevana je došao moj asistent Petros Kjalan. „Pa mi smo išli u istu školu s Levonom, samo što je on bio razred stariji…“

I tako smo Petja i ja otišli kod Badaljana – Levon Oganesovič nije mogao da odbije Petra. Ljekar Badaljan je sve shvatio iz pola riječi. Odluka je bila trenutna – otkazao je operaciju i mirno sve objasnio.

Sprijateljili smo se, iako se nismo često viđali. Društvenom Badaljanu nije mnogo odgovarao povučen sagovornik, još sklon puritanizmu.

Životu je pristupao epski. Jednom je i sam završio u bolnici kao pacijent. Posjetio sam ga – liječenje nije bilo lako, ali Badaljan je pričao o svojoj bolesti s nevjerovatnom smirenošću, kao da je bolestan neko drugi… Tako se ponaša pravi istraživač. Uopšte, nikad nisam čuo da se Levon Oganesovič na nešto žali.

Prijateljima je prilazio s mnogo pažnje. Kada bi saznao da im treba njegov savjet ili pomoć, djelovao bi smireno i brzo. Posjećivao ih je i kod kuće i u bolnici…

Jednom sam primijetio kako se, nakon što postavi dijagnozu, pacijent odmah osjeća nekako lakše, smirenije. Nasmijao se: „Da, ljekar ne samo da treba da liječi, već treba da bude i sveštenik.“

Volio je poeziju, recitovao omiljene pjesnike i vidno uživao u tome. Često je citirao Bulata Okudžavu: „Dajmo jedni drugima komplimente“… Da, Badaljan je bio pronicljiv čovjek, ali je izbjegavao da drugima govori bilo šta neprijatno.

Imao je sjajan smisao za humor. Jednom me vozio u svojoj „Volgi“ – vozio je jako sporo (bio je neiskusan vozač) i šalio se: „Ja drugačije ne mogu.“

Posljednji put smo razgovarali telefonom u jesen 1993. Požalio sam se – pritisak mi raste, loše spavam. Odgovor je bio kratak: uzimaj Adelfan ne kad pritisak skoči, već ga treba spriječiti da raste – lakše ga je spriječiti nego spuštati. Sredstvo za spavanje moraš uzimati – san je neophodan! Sve mi je bilo jasno… Poštovao sam savjet takvog ljekara i kriza je prošla.

Ovaj nevjerovatni, vedri i energični čovjek više nije s nama, ali teško je to prihvatiti.

42.Умный и добрый. 1994.

-Nastaviće se tekstom o Isaaku Botviniku-