
17.nastavak
Tokom ljeta 1929. godine Botvinik je proveo šest sedmica u vojnom kampu za studente Lenjingradske politehnike. U svojim prvim zbirkama partija nije pominjao vojnu obuku, već je naveo da je otišao u Krečevicu jer “smo mi studenti tamo provodili ljeto.“
Bio je iskreniji u djelu Postizanje cilja, gdje se prisjetio kako je živio u platnenom šatoru i obavljao zadatke poput čišćenja zastarjelih aviona na aerodromu.
U kampu je takođe prvi i jedini put u životu isprobao šah naslijepo. Istovremeno je igrao tri partije „bez ikakvih poteškoća.“ Dodao je da je Krilenko zabranio igranje naslijepo (iako se čini da se to dogodilo tek nakon 6. prvenstva).
Botvinik je takođe isprobao brzi šah. Više od pola vijeka kasnije, rekao je za New in Chess: „Posljednji put sam igrao brzi šah 1929. godine u vozu. Putovali smo sa timom iz Lenjingrada u Odesu kako bismo odigrali meč za prvenstvo, a tokom putovanja imali smo turnir u brzom šahu. Završio sam prvi.“
Međutim, šah naslijepo u vojnom kampu i brzi šah u vozu nisu bili baš najbolja priprema za nacionalno prvenstvo. Format turnira je reorganizovan u trofazni događaj za 36 igrača. Botviniku nije bilo teško da pobijedi u svom četvrtfinalu sa 9 igrača.
6. Sovjetsko prvenstvo, četvrtfinale, Odesa 1929.
Sergej Mudrov – Botvinik
A40 Stonewall Attack
0-1
Botvinikov poslednji protivnik u četvrtfinalu bio je Abram Polyak, koji je najpoznatiji kao muž i trener svjetske šahovske prvakinje Olga Rubtsove, te otac žene velemajstora Elene Fatalibekove. Remi sa Polyakom bi vjerovatno bio dovoljan za osvajanje sekcije, ali Vsevolod Rauzer, ambiciozni teoretičar otvaranja, prišao je Botviniku unaprijed i zamolio ga kao uslugu da pobjedi, jer bi obojica prošli u polufinale.
Botvinik je pobijedio, a Rauzer je stekao majstorsku titulu.
Međutim, Botvinik nije bio tako velikodušan kada je nastao drugi problem. Pravila turnira su govorila da tri igrača iz svakog četvrtfinala prolaze dalje. Ilyin-Ženevsky je dijelio treće mjesto u svojoj sekciji, ali je ispao zbog sistema odlučivanja na osnovu dodatnih kriterija. Ipak, Nikolaj Grigoriev, predsjednik turnirske komisije, okupio je sve igrače i zamolio ih da se odreknu pravila i uključe Ilyin-Ženevskog, koji je do tada bio legendarna ličnost u sovjetskom šahu.
Njihov glasanje je moralo biti jednoglasno. Botvinik je ustao i rekao: „Protiv sam. To je kršenje pravila.“ U svojim memoarima napisao je: „Aleksandar Fjodorovič [Ilyin-Ženevsky] odmah je napustio Odesu.“ Priznao je da je to bila „prljava igra“, ali je rekao da mu Ilyin-Ženevsky nikada nije zamjerio zbog toga. „Očigledno je razumio moj karakter.“
Odakle je nastao ovaj karakter u vezi sa šahom? Botvinik je dao nagovještaj u predavanju 1977. godine:
„Sjećam se jednog turnira gdje moj protivnik nije došao na vrijeme za naredno kolo. Ali njegov sekundant je došao da objasni sudiji i meni da je taj drug bio bolestan, te da zbog toga nije mogao igrati pred publikom, pa je zamolio da se stol pomjeri iza zavjese.“
„Ja sam, zbog nedostatka iskustva, pristao. Moj protivnik se pojavio za pola sata i saopštio da ne želi da igra iza zavjese. Sto je ponovo postavljen na pozornicu. Tada sam zahtijevao da, pošto je zakasnio i sada može igrati na pozornici, na satovima prikažu vrijeme koje je prošlo od zvaničnog početka kola. Sudije to nisu željele da urade. Naravno, bio sam van sebe i nisam mogao normalno da igram. Izgubio sam partiju, ali sam naučio lekciju koja mi je ostala za čitav život. Od tada, nikada nije bilo nikakvog kršenja pravila.“
Iako je prošlo samo šest godina otkako mu je Lenya Baskin pokazao kako se figure kreću, Botvinik je bio jedan od favorita za pobjedu na 6. prvenstvu. Ilyin-Ženevsky je „neuspeh Botvinika“ pripisao trofaznom formatu, koji ga je iscrpio.
U još jednoj varijanti Cambridge Springsa, Botvinik je mogao doći do izjednačenja. Posle 14 poteza je predao. To je bio njegov najbrži zabilježeni poraz ikada.
Botvinik se sljedećeg dana oporavio pobjedom protiv Vladislava Siliča, višestrukog prvaka Vitebska. Ali sledećeg dana postao je žrtva svoje vlastite sumnjičave prirode. Njegov protivnik, Ilya Kan, 20 godišnjak, nije znao koji otvaranje da odigra. Zato je konsultovao dvojicu veterana, Duz–Hotomirskog i Sergeja von Freimana. Oni su mu predložili Evansov gambit.
Iako je odrasao čitajući Shakhmatny Listok Mihaila Čigorina, Botvinik je gajio prezir prema Romantičnim otvaranjima. Govoreći o kompozitoru Sergeju Prokofjevu, kojeg je upoznao tokom turnira u Moskvi 1936. godine, rekao je: „Da li je Prokofjev bio jak igrač? Ne, Kraljev gambit, žrtve, sve unaprijed i tako (violinista David) Ojstrah ga je lako pobijedio.“
6. Sovjetsko prvenstvo, polufinale, Odesa 1929.
Ilya Kan – Mihail Botvinik
C51 Evansov gambit
1-0
Remi u poslednjem kolu ostavio je Botvinika na diobi mjesta, te je bio eliminisan prije finala. Rokhlin mu je prenio riječi jednog organizatora turnira: „Da je Botvinik znao da se ponaša malo skromnije, mogli bismo proširiti broj učesnika u finalu i dozvoliti mu da uđe.“ Ovo se odnosilo na njegovu „drskost“ prema Ilyin–Ženevskom i drugim igračima, prema riječima autora Viktora Vasiljeva.
-Nastaviće se-