„64“, Moskva, 2000
Jakov ESTRIN
ŠAHISTA
Po obrazovanju je bio pravnik, ali po pozivu – šahista. U šahu ga je zanimalo sve: istorija i teorija otvaranja, zabavni događaji i stroge analize, turniri i šahovska pedagogija, predavanja i simultanke, knjige… Mnogo je putovao, vodio aktivnu prepisku, imao mnogo šahovskih prijatelja i sakupio veliku šahovsku biblioteku.
Njegova preduzimljivost nije imala granica. U svim zanimljivim šahovskim događajima obavezno je učestvovao – tako, 1948. godine, 25-godišnji Estrin nije smatrao ponižavajućim da „diriguje“ duvačkim orkestrom u Brestu (dok su tamo prolazili učesnici takmičenja za svjetsko prvenstvo), a u Sali stubova čak je radio kao demonstrator. Kada su 9. maja filmski snimatelji trebali da zabilježe odlučujući potez b2–b4, koji je sovjetskim šahistima donio titulu svjetskih prvaka, demonstrator Estrin odmah je ponudio svoju pomoć (Botvinik je već bio otišao…)!
Uvijek je radio kao „hitna pomoć“. Kada se šahovska specijalizacija u GCOLIFK-u našla u teškoj situaciji – Estrin je preuzeo vođenje. Kada je Moskovski oblasni šahovski klub zapao u probleme – odmah je pronašao direktora i posao je krenuo. Kada je VAAŠ slabo izdavao šahovske knjige u inostranstvu – Estrin je pronašao i autore i izdavače. Primijetio je da ja malo gostujem – organizovao mi je turneje od Krasnojarskog kraja i Tjumenske oblasti, preko Vladimira i Moldavije, pa sve do Zapadne Njemačke…
Napravio je šahovski podvig – postao je svjetski prvak u dopisnom šahu. Finale prvenstva trajalo je tri godine, ali prije toga je trebalo proći i kvalifikacije! Tome je posvetio mnogo godina života. Za tablom je Jakov Borisovič bio pomalo staromodan – volio je žive, otvorene pozicije, napad, lijepe kombinacije. Evo završnice iz njegove partije na 7. prvenstvu svijeta u dopisnom šahu (1972–1975).
Svako ima i vrline i mane. Pitanje je samo – šta preovladava? Ali Estrinove mane bile su bezopasne, nisu štetile drugima. Uvijek je bio prepun vijesti i, ne provjeravajući ih, rado ih je dijelio s prijateljima. Ponekad je vidio život ne onakvim kakav jeste, već onakvim kakvim bi želio da bude…
Godine 1973, dok smo bili u Zapadnoj Njemačkoj, Estrin je tamo slavio svoj 50. rođendan u mnogim gradovima, a po povratku u Moskvu – još čitavi mjesec! Znao je da uživa u životu…
Dugo sam se dvoumio u jesen 1986. – da li da se još jednom obratim Estrinu s molbom? Već je bio bolestan, da li je ostao jednako predusretljiv kao nekada? Trebao sam da se posavjetujem o personalnom računaru s prijateljima Lotarom Šmidom i Hansom Mojerom (profesorom Univerziteta u Manhajmu), ali nisam znao njemački. Zamolio sam Jakova Borisoviča da ih nazove – i sve je odmah obavio. Bolest nije promijenila njegovu ličnost.
Kažu da čovjek tokom života postepeno prihvata misao o smrti. Ali Estrinov vedar i životoljubiv karakter štitio ga je od mračnih predosjećaja. Čak iz bolnice me nazvao da pita kako napreduje posao s računarom. Kad je čuo da ide dobro, iskreno se obradovao…
Nekoliko dana kasnije, velikog šahovskog entuzijaste više nije bilo.
31.Шахматист. «64 — Шахматное обозрение», 1987, № 5.
-Nastaviće se tekstom Gia Nadareišvili-