4.nastavak
Ali ovaj put njegov plan nije uspio. Više vlasti nisu intervenisale. Umjesto toga, konačnu odluku donio je moćni Centralni komitet Partije: Botvinik je bio izbačen. Keres je otišao u Helsinki kao prva tabla. Rezultat je bio gotovo katastrofalan. Samo posljednji nalet od 10–2 omogućio je teško favorizovanim Sovjetima da pobijede Argentinu sa Najdorfom i osvoje prvo mjesto i zlatne medalje. Keres je ostvario 6½ poena od 12, najgori rezultat ikada od strane sovjetskog igrača na prvoj table na olimpijadi. A Botvinik je postigao svoju osvetu na sljedećem Sovjetskom prvenstvu, kako je kasnije volio da naglasi. Postigao je rezultat 4–1 protiv petorice igrača koji su zauzeli njegovo mjesto u Helsinkiju.
„Nije mogao živjeti drugačije“
„Osveta“ je često korišćena riječ u Botvinikovoj priči. „Nazvao bih ga čovjekom sportskog revanša“, rekao je Andre Lilienthal, koji ga je poznavao šest desetljeća. Ali druga često korišćena riječ je „karakter“, kao u „tvrdim karakterom“ koji je uvijek pripisivao sebi. Neki od njegovih protivnika smatrali su ga udaljenim i distanciranim. „Botvinik je bio nesocijalan, zatvoren“, rekao je jugoslovenski GM Borislav Ivkov. „Mogao je putovati čitavim svijetom, igrati, uživati u životu, ali se sakrio negdje blizu Moskve u dači“, odnosno ljetnoj kući, rekao je on. I sam Botvinik je priznao: „Kao što je poznato već dugo, ja sam vrlo samotna osoba i imam vrlo malo odnosa sa spoljnjim svijetom.“
Ali nije bio udaljen od svih. Bio je izuzetno odan. „Smatrali su ga vrlo zatvorenom osobom, ali ako je bila potrebna pomoć, Mihail Moisejevičse potpuno transformisao“, rekao je Boris Spaski. A Botvinik je bio odlučan: Kada je znao šta želi, niko ga nije mogao ubijediti da promeni mišljenje.
Krajem života, njegova voljena žena Gajane je oboljela mentalno i imala epizode koje su bile toliko loše da je morala biti hospitalizovana, prema Viktoru Malkinu, dugogodišnjem prijatelju. Tokom jedne od tih epizoda, njeni doktori su tražili dozvolu da je prebace u ustanovu Stolbovoje u Moskvi. Botvinik je odbio. „Bio je upozoren da je to opasno jer nije mogla biti isključena mogućnost samoubistva“, napisao je Malkin.
Rekli su mu da bi mogla razbiti staklo na prozoru i skočiti u smrt. Botvinikova logika to nije dopuštala: Ista tragična stvar mogla bi se desiti i u Stolbovojeu, rekao je. „Ne“, bio je odgovor, „u Stolbovojeu imaju stakla koja se ne mogu razbiti“. „To samo znači da ću staviti takvo staklo na prozore mog stana“, odgovorio je Botvinik. I odveo je svoju ženu kući. „Ne znam šta se tada desilo“, napisao je Malkin. „Ali ubrzo je stanje Gajane Davidovna postalo bolje“. Lojalan, da. Siguran u svoje odluke, apsolutno. I takođe siguran u svoju nadarenost.
Kada su ga pitali da opiše svoje sposobnosti, Botvinik je odgovorio: „Prilično davno, kada je broj nesreća u civilnoj avijaciji porastao, jedan viši zvaničnik iz Sportskog komiteta SSSR-a rekao je da bi, da je Botvinik na čelu Aeroflota, nesreće prestale. Ne bi ih dozvolio.“ Drugima je ovo zvučalo kao čista arogancija. Ali Botvinnik je to jednostavno smatrao potvrdom onoga što je vjerovao da je istina. Ne bi to dozvolio.
Botvinik je također bio izuzetno praktičan. Ovo je bila oštra suprotnost mnogim sanjarima i fantazerima koje je sretao za šahovskom tablom. Bronštajn, na primjer, bio je poznat po svojim beskorisnim kupovinama kada je putovao na turnire u inostranstvu. Bronštajn je imao četiri kriterija:
Šta god da je kupovao, to je moralo biti nešto što nije imao. Moralo je biti teško. Moralo je biti skupo. I moralo je biti potpuno neprimjereno u SSSR-u. Tako je donosio kući golf palice u zemlju bez golf terena. Ili romane Žorža Simenona na francuskom, koje nije mogao da pročita.
Botvinik je bio suprotnost. Ako je u njegovom domu postojalo nešto što nije koristio u prethodnih pet godina, „To znači da mi to nije potrebno.” Jednostavno bi to bacio.
Osim toga, njegova ćerka je rekla: „Nije mogao podnijeti nered. Njegov dom morao je biti čist, a sve na svom mjestu. Nikada nije ostavljao prljavo posuđe. „Opere, obriše i stavi ih na sto na strogo određeno mjesto”, rekla je. „Nije mogao živjeti drugačije.”
Imao je jednostavan, spartanski ukus. Ovo je dovelo do njegovog sukoba sa Efimom Gelerom. Botvinik je pozvao Gelera da bude jedan od njegovih pomoćnika i otišli su na njegovu daču. Ovo bi bila snažna kombinacija talenata: Geler sa svojim izvanrednim sposobnostima da pronađe skrivene resurse u otvaranju, središnjici ili završnici, radio bi s Botvinikom, čiji bi pragmatizam prevazišao Gelerove praktične slabosti. Međutim, nakon pet dana Geler je napustio dachu, otišavši bez upozorenja. Razlog je bio to što je Geler obožavao da jede. Rekao je svojoj ženi Oksani da se „budio gladan nekoliko dana. Za doručak su jeli kašu koja je bila raširena po tanjiru.“ Za Gelera, koji bi kod kuće ustajao noću i pripremao sebi kajganu koristeći 10 jaja, Botvinikov način života bio je nepodnošljiv. Ali za Botvinika, Gelerova glad bila je karakteristična slabost koja je pomogla objasniti zašto nikada nije postao svjetski prvak. Kao Botvinik.
-Nastaviće se-