3.nastavak
Ali „boji se reći istinu“ kada govori direktno s Botvinikom, dodao je Ivanov. Vasilij Smislov, visoki, stidljivi, crvenokosi Moskovljanin, za kojeg su mnogi vjerovali – s pravom – da će biti sljedeći svjetski prvak, u mnogo čemu je bio suprotnost Botviniku sklonom sukobima.
Vinogradov je iznio svoj plan. Svjetskog prvaka bi na timu zamijenio 27-godišnji Efim Geler. Razlog su bili Botvinikovi nedavni „neuspješni rezultati“ – tek peto mjesto na Prvenstvu SSSR-a 1951. i treće mjesto na Memorijalu Géze Maróczya u Budimpešti u martu i aprilu 1952. Prvi od elitnih velemajstora u prostoriji koji je progovorio bio je Paul Keres. Botvinikov glavni sovjetski rival više od 10 godina rekao je da su se od turnira za svjetskog prvaka 1948. godine Botvinikovi rezultati značajno pogoršali. Njegova igra izaziva ozbiljne sumnje, rekao je Keres.
Sastanak se nastavio u „vrlo napetoj, nervoznoj“ atmosferi, prisjetio se Averbakh. Sljedeći je bio Smislov. „Rekao sam Botviniku i nisam to skrivao, da bi bilo bolje da ne igra u timu,“ rekao je. Boleslavski, povučeni inovator u otvaranjima koji je rijetko govorio – a kada bi govorio, nikada nije loše govorio o rivalu – ponudio je mlaku podršku: Ako Botvinik loše odigra u Helsinkiju, mogao bi tamo biti zamijenjen, rekao je. SSSR bi poveo jake rezervne igrače. Ali otići na turnir bez svjetskog prvaka izgledalo bi loše.
David Bronštajn je sljedeći govorio, a njegovo mišljenje bilo je lako predvidjeti. Prezirao je Botvinika i nikada nije prebolio bol zbog neuspjeha da ga pobijedi u meču za svjetskog prvaka 1951. godine. Bronštajn je objasnio zašto ideja Boleslavskog ne bi funkcionisala. Svjetski prvak može da igra samo na prvoj tabli. Ako bi bio postavljen na drugu tablu, to bi značilo da je igrač na prvoj tabli superioran u odnosu na njega, što bi bilo apsurdno. Bronštajn je nastavio, prema zapisnicima: Zašto je Botvinikova igra oslabila? Zato što rijetko igra, ne prati najnoviju teoriju otvaranja i ulazi u vremensku oskudicu. Naravno, kada bi bilo moguće staviti Keresa na prvu tablu, ne bi bilo sumnje u uspjeh tima. Ali loša forma Botvinika izaziva zabrinutost kod svih članova ekipe, dodao je Bronštajn.
Zatim je došao red na Sala Flohra. „Ne govorim kao Botvinikov pomagač niti kao njegov advokat, već kao šahista, velemajstor,“ rekao je čovjek koji je prije 19 godina učinio Botvinika međunarodno poznatim kroz njihov meč. Istina je da mladi igraju dobro, rekao je Flohr, i da Botvinik ima svoje nedostatke. Sam Botvinik ih priznaje i pokušava ispraviti. Da, ulazi u vremensku oskudicu, ali se trudi da je izbjegne, dodao je Flohr. Keres je bio prvi na posljednjem Sovjetskom prvenstvu, rekao je. Ali na sljedećem prvenstvu Keres može biti šesti. Bronštajn je naučio da igra od Botvinika i ne priliči mu da ga kritikuje, kazao je Flohr.
Osim toga, Botvinik ima čelični karakter, naglasio je Flohr—a niko u prostoriji nije mogao osporiti tu tvrdnju. Nemamo drugog šahistu poput njega, dodao je. Naravno, niko ne može garantovati uspjeh, rekao je Flohr. Ali „po mom mišljenju, tim bez svjetskog prvaka izazvao bi opšte zaprepaštenje u SSSR-u i u inostranstvu.“ Također je dodao da su ostali članovi ekipe vođeni svojim „ličnim interesima.“
Crveni karton
U tom trenutku Ivanov je odigrao galvni adut: crveni karton. Svi u prostoriji moraju govoriti direktno i otvoreno, u duhu boljševizma, rekao je. To se mora učiniti kako bi sovjetski tim zauzeo prvo mjesto. Kotov je iskoristio priliku da govori otvoreno, napadajući jedinog Botvinikovog branitelja. Flohr je uvrijedio sve prisutne time što je sumnjao da najjači sovjetski igrači slijede lične interese, rekao je.
Novi glas je vratio pažnju na Partiju. Vladimir Alatortsev, nekadašnji Botvinikov rival iz 1930-ih, zatim trener Smislova, a sada u usponu u redovima aparatčika, uskoro će od 1955. do 1961. predvoditi Sovjetsku šahovsku federaciju. Drug Botvinik, kao komunista, trebao bi jasno odgovoriti na sva postavljena pitanja, rekao je. (Svi u prostoriji su znali da je Botvinik bio jedan od rijetkih majstora kojem je ranije bilo dozvoljeno da se pridruži Partiji.)
Zapisnik sa sastanka, koji je sačuvao Bronštajn i objavljen tek 2003. godine, prenosi Botvinikov odgovor. Tačno je, rekao je, da među članovima tima nije vidljivo jedinstvo. Važno je razgovarati o tome, dodao je. Međutim, Botvinik je imao pitanje za Ivanova: Šta očekujete od tima? Ivanov je odgovorio da očekuje prvo mjesto za tim. I nagrade za najbolje rezultate na svakoj tabli. Ovo je bio zapanjujući zahtjev. U 17 olimpijada na kojima su učestvovali, Sovjeti nikada nisu bili ni blizu osvajanja nagrada na svakoj tabli.
Ivanov je ponovo usmjerio temu na svjetskog šampiona: Botvinik bi trebao odgovoriti na sva pitanja, rekao je. Više od 60 godina kasnije, čitalac se može zapitati: Šta su ljudi u toj prostoriji — kao i vlasti u Moskvi — zaista očekivali od Botvinika? U zemlji gdje je samokritika bila dio duboko ukorijenjene ideologije, sigurno su željeli mea culpa, ponižavajuće priznanje da je loše igrao na nedavnim turnirima. Ali više od toga, Sportski komitet je zahtijevao garancije uspjeha.
Botvinik je shvatio da je sastanak način Sportskog komiteta da osigura njegovo čvrsto uvjeravanje da će imati najbolji rezultat od svih na prvoj tabli u Helsinkiju. To je bilo nešto što su aparatčici mogli predstaviti svojim nadređenima kao dokaz da su ispunili svoju službu Partiji. Zatim, ako igrač ne bi ostvario pobjedu, mogao bi biti kažnjen.
Naravno, nijedan šahista nije mogao iskreno garantovati pobjedu. Ipak, neki su to činili. Ali ti igrači nisu bili Mihail Moisejevič Botvinik. On je odlučno odbio da da odgovore—i zatražio dozvolu da postavi pitanja ostalim članovima ekipe. „Njet,“ rekao je Ivanov. S obzirom na to da drug Botvinik ne želi odgovoriti, najavio je, sastanak je završen.
Kao i uvijek, Botvinik je igrao svoju igru. Želio je da odluku o sastavu ekipe donese nivo viši od Sportskog komiteta, gdje je, prema riječima Averbaha, imao neprijatelje. Sportski komitet bio je povezan s Vijećem ministara, glavnim sovjetskim vladinim, a ne partijskim autoritetom. Međutim, Botvinik je mnogo puta prije toga zaobišao aparatčike—daleko iznad njihovih glava—i apelovao na moćnike Partije. Josif Staljin, Vjačeslav Molotov i bezbroj drugih bili su njegovi zaštitnici decenijama.
-Nastaviće se-