✍️ Giljermeo Kabrera Infante
Bili smo djeca kad nas je majka povela u Nacionalni Kapitol. Nije znala šah, ali je znala za Kapablanku — znao ga je svaki Kubanac.
Hiljade ljudi, veče, bijela zgrada osvijetljena kao za praznik.
U Sali izgubljenih poteza — tišina i žalost.
U sredini, na dijamantu nulte tačke — Kapablankin kovčeg.
Ležao je nepomično, blijed, sa vatom u nozdrvama. Bio je mrtav — a ipak besmrtan.
Postolje za kovčeg na narodnom dragulju djelovao je nedostižno, kao san.
Hiljade ljudi je plakalo, gurali su se, ne vjerujući.
Majka je šapnula: „On je slava Kube.“
Nije bio, već jeste.
Kapablanka — jeste.
(Preneseno sa fejsbuk stranice GM Rashita Ziatdinova)