
2003 New in Chess Alkmaar
(72. nastavak)
Osim šaha, Salo Flohr je imao još jedan dar, dar koji nije dat mnogima: dar poklanjanja. To je nešto s čime se rađa, i nije slučajno što u mnogim jezicima riječ „dar“ ima dva značenja.
Prošetali smo do kraja pijace cvijeća i zaustavili se pored hotela „Carlton“, gdje je 1938. godine prisustvovao razgovorima između Aljehina i Botvinika o meču za titulu svjetskog prvaka. Njegov vlastiti ugovor, već potpisan, izgubio je svaki smisao, jer je rat u Evropi već postao stvarnost. „Svjetski prvak je bio u sjajnom raspoloženju, čak je i sam platio čaj,“ nasmijao se Flohr. „To uopšte nije ličilo na njega: Aleksandar Aleksandrovič se teško odvajao od novca.“
Razgovor se zatim usmjerio na Ewea, Laskera i Kapablanku, Kmoha i Tartakowera. Za Sala Flohra šahovska istorija nije bila knjiga koja je napisana, već život koji je proživljen, a u 74. godini Flohr je dosegao one godine kada prošlost uzbuđuje više nego sadašnjost, a da ne pominjemo budućnost. Poput mnogih starijih ljudi, nije uzimao u obzir godine osobe s kojom razgovara, pa bi me ponekad upitao: „Sjećaš li se Semischa?“ ili „Da li si nekada upoznao Bogoljubova?“
„Kafa, kafa, vrijeme je za odmor!“ uzviknuo je. Poput pravog dangube i hedoniste, pripadao je onoj kategoriji ljudi koji počinju da se odmaraju prije nego što se umore. „Nasuprot ovom mostu bi trebao biti kafić. Barem je bio tu 1932. godine, kada sam igrao svoj meč s Maksom.“ Stigli smo do rijeke, a na suprotnoj obali već se mogla vidjeti masivna zgrada hotela Amstel, u kojem je boravio tokom AVRO turnira, najneuspješnijeg turnira u njegovom životu.
Bilo je to krajem 1938. godine, miris spaljenog već je obavijao Evropu, a za Flohra je doslovno sve propalo: meč za svjetskog prvaka, zemlja u kojoj je živio i način života na koji je bio naviknut. „Znaš li kada sam posljednji put vidio Bogoljubova? Mogu ti reći tačan datum: 18. mart 1939. na turniru u Rigi. Sjećam se tog dana jer su 15. marta Nijemci zauzeli Prag, a Bogoljubov je bio sav ozaren, govoreći da će sada napokon biti reda u Evropi, jer je tada idolizirao Firera. Igrali smo tri dana kasnije, i možeš zamisliti koliko sam želio pobijediti.“ Na kraju je sjedio crven u licu, poput jastoga, a kada je predao partiju, imao sam samo jednu misao: „To je za Prag.“
Bio je ono što se zove causeur, pripovjedač, i bilo ga je mnogo zanimljivije slušati nego čitati. Šteta je što nije želio, ili, vjerovatnije, kao sovjetski građanin, nije mogao pisati o Aljehinu, Kapablanki, Eweu i Laskeru na način na koji ih je on vidio i poznavao, umjesto ispeglanih portreta koji su objavljivani pod njegovim imenom.
„Koje bi otvaranje igrao protiv Aljehina da se meč odigrao?“ ili „Da je opet 1940. godina, da li bi otišao u Sovjetski Savez ili ostao u Londonu?“ pokušavao sam ga ispitati. „Da su baba i dedo lonci i poklopci,“ filozofski je odgovorio na moj pokušaj. „Znaš li šta Poljaci kažu: da je tvoja tetka imala brkove, bila bi ti tetak.“ Nasmijao se mom direktnijem ruskom ekvivalentu ove popularne poljske mudrosti. „Naravno, izbjegao bih greške koje sam napravio, ali, s druge strane, sigurno bih napravio mnoge druge…“
Ponovo smo pili kafu, a rano uveče večerali u kineskom restoranu, nedaleko od Bellevue dvorane, gdje je, skoro pola vijeka ranije, odigrana posljednja partija Aljehin–Ewe meča, a Salo Flohr je bio sekundant svom prijatelju Maksu, koji je toga dana postao svjetski prvak. „Jesi li siguran, Genna, da je ovo kineski restoran?“ upitao je. „Neka njihova jela su slatko-kisela, baš kao Essig Fleisch. Znaš li šta je Essig Fleisch?“ (Essig Fleisch je tradicionalno jelo njemačke i centralnoevropske kuhinje, poznato i kao „kiselkasto meso.“ Ime dolazi od njemačkih riječi Essig (sirće) i Fleisch (meso). Radi se o jelu koje se priprema od mesa mariniranog u mješavini sirćeta, vode i začina, a potom kuvanog ili pečenog-Prevodilac))
Kada smo se rastajali, neočekivano je pustio nekoliko suza i počeo pričati o sebi u trećem licu: „Salo Flohr više neće dolaziti u Holandiju.“ Na moje odlučne prigovore odgovorio je da je siguran da se više nećemo vidjeti. I koliko god puta da sam ponovio: „Kakve gluposti pričaš, Salomone Mihajloviču,“ ostao je pri svom. Bio je u pravu; nikada ga više nisam vidio. Umro je u Moskvi 18. jula 1983. godine.
Salomon Mihajlovič Flohr rođen je u galicijskom selu Gorodino u Poljskoj, koje je tada bilo dio Ruskog carstva. Danas je to malo mjesto u Ivano-Frankivskoj oblasti u Ukrajini. Službeni datum njegovog rođenja je 1. novembar 1908. godine, ali ni on ni njegov stariji brat Mojsije, jedini članovi velike jevrejske porodice koji su preživjeli pogrom, nisu mogli tačno zapamtiti datum. Njegov brat, koji je bio četiri godine stariji od Sala, zamijenio mu je oca, i njihova povezanost nikada nije prekinuta, čak ni kada se Salo preselio u Sovjetski Savez, dok je Mojsije ostao u Čehoslovačkoj.
Mali Motl iz priče Šolema Alejhema kaže: „Dobro sam – siroče sam…“, ali teško da bi Salo mogao ponoviti te riječi. Nije volio da se sjeća svog djetinjstva i nikada nije govorio o tim danima. Neko vrijeme je živio u sirotištu u moravskom gradu Lipniku. Iz sirotišta ga je preuzela jedna porodica u Litomericama, kada je lokalni rabin tražio da se pošalje najbistriji dječak. Godine 1924. braća su se preselila u Prag. Te iste godine dobili su poziv od Mendela Vilnera, vlasnika trgovine u Bruklinu, oca troje djece i nedavno naturalizovanog građanina Sjedinjenih Američkih Država. Ujak Mojsija i Salomona pozvao je svoje nećake u Ameriku, i oni su počeli pripreme za odlazak. Međutim, kvota za ulazak u Sjedinjene Države je ispunjena, i Salo Flohr je ostao u Pragu. Završio je samo dva razreda ekonomske škole i rano počeo raditi.
Kako bi se život Sala Flohra odvijao da kvota za useljavanje u Ameriku tada nije bila popunjena? Da li bi postao redovni posjetilac nekog šahovskog kafea u Bruklinu ili član šahovskog kluba Manhattan? Da li bi se takmičio sa Semijem Reševskim i Reubenom Fajnom na američkim šampionatima i putovao na velike turnire po Evropi kako bi postao ono što je zapravo postao – jedan od najjačih velemajstora na svijetu i zvijezda prve veličine? Ili bi napustio šah i postao, kao mnogi emigranti, ljekar, advokat, računovođa, glumac ili, poput svog ujaka – trgovac i ugledan otac porodice? Šta bi se desilo da je Salo ostao u Pragu tokom rata?
Mojsije, koji je 1943. završio u logoru Terezinstadt, spašen je zahvaljujući činjenici da mu je brat bio poznati šahista. Ali šta bi bila sudbina samog Sala u tim krvavim vremenima, kada su život i smrt stajali rame uz rame?
Salo Flohr nije ostavio memoare. Kada je već bio u poznim godinama, našalio se: „Još sam premlad da pišem svoje uspomene.“ Vremena u kojima je Salo Flohr morao živjeti bila su teška, ali mislim da bi mu bilo još teže da piše o svom životu. Život se odvijao kako jeste, i nije bio kratak. Bio je sladak i kiseo, poput svakog života, poput Essig Fleischa, jela koje je njegova majka tako divno pripremala u tom malom galicijskom selu.
Oktobar 2002.
-Nastaviće se tekstom o Gufeldu-