„64“, Moskva, 2000
Aleksandar Aljehin
Nekoliko riječi o Aljehinu
Prema savremenim pravilima, ljudi igraju šah otprilike 500 godina. U početku su šahisti igrali svako po svom shvatanju ili, kako bi matematičari rekli, svako po svom algoritmu. Od 1851. godine počela su međunarodna takmičenja – započela je intenzivna razmjena iskustava i postepeno se formirao jedinstveni algoritam igre. Još u prošlom vijeku Morfi (u otvorenim pozicijama) i Štajnic (u zatvorenim) razvili su poziciono razumijevanje, što je predstavljalo važan korak u razvoju algoritma igre šahovskog majstora.
Od tada, suštinski novo, vjerovatno, nije bilo učinjeno. Ali, usavršavanje pozicionog razumijevanja nastavilo se u najrazličitijim pozicijama. U tom pogledu značajan doprinos teoriji šaha dao je Aleksandar Aljehin. Igrao je pozicije različitog karaktera, za razliku od mnogih svjetskih šampiona, duboko ih analizirao, a rezultate analize objavljivao, čime je doprinosio usavršavanju algoritma igre. Poznato je da su ovim putem u svojim istraživanjima išli i sovjetski majstori u periodu između 30-ih i 60-ih godina.
Aljehin je bio ranjiv kao čovjek – zbog nekih njegovih postupaka može se žaliti. Ali, kao šahista bio je veličanstven. Na njegovim partijama i analizama učile su i nastavljaju da uče generacije šahovskih majstora.
7.Несколько слов об Алехине. 1985.
100 godina
19.oktobra po starom kalendaru (31. oktobra po novom) 1892. godine, u bogatoj plemićkoj porodici, na svijet je došao dječak koji će se nakon nekoliko godina strastveno zaljubiti u šah. Rijetkost je da se šah igra u bogatim porodicama…
Šahovski život u Rusiji bio je slabo organizovan, pa je budući (četvrti po redu) svjetski šampion u početku bio primoran da igra isključivo dopisni šah. To ga je naučilo analizi – dječak je postao istraživač šaha. A kada je već bio majstor svoje vještine, istraživački duh u njegovom majstorstvu ispoljio se u potpunosti.
Dobio je izvanredno obrazovanje – govorio je strane jezike, završio je Pravni institut u Petrogradu (iako je rođen u Moskvi), što je bila pravna verzija pažeškog korpusa. Imao sam priliku da pročitam njegovu polemičku raspravu (objavljenu još u desetim godinama našeg vijeka, usmjerenu protiv određenih tvrdnji E. A. Znosko-Borovskog) i bilo je zadivljujuće vidjeti logiku i književno umijeće mladog čovjeka.
Godine 1914. Aleksandar Aleksandrovič Aljehin dijeli prvo mjesto sa Aronim Nimcovičem na prvenstvu Rusije i odmah zatim osvaja treće mjesto na velikom turniru u Petrogradu, iza Emanuela Laskera i Kapablanke.
Već prije tog turnira šahovskom svijetu otkrio se kombinacioni genije Aljehina, ali je istovremeno postalo jasno da mu je poziciono razumijevanje prosječno. Tu se pokazao i njegov istraživački talenat i sposobnost da se transformiše, usavršava svoje šahovsko shvatanje.
Presudnu ulogu odigrala je njegova bliskost s Kapablankom, koji je u to vrijeme bio konzul Kube u Petrogradu. Po univerzalnom, intuitivnom razumijevanju šaha, Kubanac je bio nenadmašan u istoriji igre…
Nažalost, Aljehin je shvatio da ne mora samo da ovlada pozicionim razumijevanjem – Kapablanka je živio bezbrižno, a Aljehin ga je u tome čak i nadmašio. Budući četvrti svjetski šampion nije se odlikovao principijelnošću i nije bio imun na određene poroke. Ono što ga je spasilo bila je neumoljiva želja za dominacijom u šahovskom svijetu, i zbog toga je uspijevao da prevaziđe sopstvene slabosti. Da, Aljehin je bio kontradiktorna ličnost – genije šaha (kojim je bio opsjednut i kojem je služio), ali je istovremeno bio prosječan u svojim ljudskim osobinama.
Izbio je Prvi svjetski rat i normalna šahovska aktivnost je prekinuta. Rat ga je zatekao u Njemačkoj, na turniru u Manhajmu, gdje je bio u vođstvu. Međutim, turnir je ostao nedovršen, a Aljehin je, zajedno s ostalim Rusima, bio interniran. Proglasili su ga mentalno oboljelim, ali se preko Švajcarske uspio vratiti u Rusiju…
Međutim, nekoliko godina za šah je bilo izgubljeno. Tek 1920. održano je prvenstvo Rusije (koje će kasnije postati prvi zvanični šampionat SSSR-a) – Aljehin je bio prvi.
Ali u kakvim uslovima se igralo: učesnici su sjedili za stolovima obučeni u zimsku odjeću, dobijali su obroke (cigarete, hljeb, haringu), a kada je došlo do kašnjenja u podjeli obroka, izbio je i štrajk. Aljehin je tada bio suočen s ozbiljnim zadatkom: morao je da stiče praktično iskustvo, razvija poziciono razumijevanje – inače bi mu put ka šahovskom Olimpu bio zatvoren.
Čim mu se ukazala prilika, Aljehin je napustio domovinu. I kao što je 1914. pribjegao prevari kako bi se vratio u Rusiju, sada je opet odlučio da prevari kako bi iz nje otišao – i to zauvijek.
Da, Aleksandar Aljehin je u šahu težio istini, ali je u životu tražio uspjeh, često ne mareći za svoje dostojanstvo.
Uslijedile su godine briljantnih pobjeda i ubrzo je postalo jasno da je Aljehin dostojan protivnik svjetskom šampionu. Kapablanka je to shvatio i nije bio oduševljen. Jedan od razloga za organizaciju turnira u Njujorku 1927. godine bila je nada da Aljehin neće moći da potvrdi svoje moralno pravo na meč za titulu.
Uz određene prepreke, Aljehin je završio drugi (iza Kapablanke), čime mu je put ka meču u Buenos Ajresu bio otvoren. Igrali su po pravilima koja je Kapablanka nametnuo još 1922. u Londonu…
Nakon meča, Aljehin je objavio zbirku partija turnira iz 1927. godine. Ali, osnovna vrijednost knjige bila je uvodna studija u kojoj je opisao kako se pripremao i igrao meč za titulu svjetskog prvaka. To je bilo nevjerovatno svjedočanstvo šahiste-istraživača. Aljehin nije slučajno postao šampion – nekoliko godina nakon Buenos Ajresa bio je nepobjediv. Jedini neuspjeh doživio je u Hastingu (1933–34), kada prvi put nije bio pobjednik.
Ubrzo je postalo jasno – zašto. Šampion je postao zavisan od vina.
To se nastavilo i tokom njegovog prvog meča sa Eveom. Tada se u potpunosti ispoljila jedna nevjerovatna osobina ovog čovjeka – on je umio da upravlja sobom: kako se prepuštao porocima, tako je mogao i da ih se oslobodi. Revanš meč s Eveom odigrao je s izuzetnom snagom.
A onda je došao Drugi svjetski rat. Ovoga puta, rat nije spriječio Aljehina da učestvuje na turnirima, i to prilično uspješno. Međutim, njegova besprincipijelnost ga je i ovoga puta koštala – objavio je seriju članaka (očigledno pokušavajući da uspostavi kontakt s nacistima) koji nisu bili lišeni antisemitskog sadržaja. Da, dalekovid i dubok na šahovskoj tabli, u životu je često pokazivao političku kratkovidost. Ali, budimo iskreni: kada je birao između šaha i politike, Aljehin je bezuslovno birao šah. Pozdravljao je uspjehe sovjetskih šahista i težio tome da ih sretne za šahovskom tablom.
Umro je u siromaštvu. Oktobarska revolucija ga je lišila nasljedstva, a ono što je zaradio kao svjetski prvak izgubio je tokom Drugog svjetskog rata.
Okolnosti njegove smrti ostaju nejasne. U početku je objavljeno da se ugušio dok je jeo, a čak je objavljena i fotografija na kojoj mrtav sjedi za večerom, pored šahovske table. Postojao je i glas da je preminuo na ulici. Prije petnaestak godina B. Podcerob mi je poslao članak iz jednog njemačkog časopisa, u kojem se navodilo da je portugalska policija sumnjala da je šampion otrovan. Ali ako je to tačno, zašto bi nakon uzimanja otrova večerao ili izlazio u šetnju?
Inače, njegov loš period u šahu – kada su ga na Zapadu progonili zbog saradnje s nacistima – upravo se bližio kraju: dan prije njegove smrti, Britanska šahovska federacija donijela je odluku da organizuje meč za titulu svjetskog prvaka u Notingemu (uz saglasnost sovjetske vlade).
Da, Aleksandar Aleksandrovič Aljehin proživio je buran i nimalo lak život. Ali, on je bio Šahista s velikim slovom Š. Takvog ranije nije bilo, a da li će ga ponovo biti? To ostaje nepoznanica…
8.100 лет. «64 — Шахматное обозрение», 1992, № 2.
-Nastaviće se tekstom o Eveu-