2003 New in Chess Alkmaar
(37. nastavak)
Prvi dan septembra 2001. godine. Iako je po kalendaru već jesen, drveće na Gogoljevom bulevaru je još uvijek potpuno zeleno, a na klupama sjede starice s unucima, baš kao i prije mnogo godina. Od stana Davida Jonoviča Bronštajna do Kluba je samo korak, ali velemajstor priznaje da tamo nije bio godinama.
Klub je vidljiv izdaleka zbog upadljivih žutih panela koji reklamiraju restoran unutar zgrade, a koji zauzima čitavo desno krilo i nastavlja se da se širi. Restoran „Stari svijet“ iznajmljuje prostor od Kluba, isto kao i kladionica koja nudi kvote na sve moguće sportske događaje, od boksa do američkog fudbala.
Ulazimo u Klub, a u predvorju, tačno naspram vrata, vidimo čuvara u uobičajenoj zelenoj uniformi s crnim mrljama. Prije samo dvije godine bilježio bi sve posjetioce u veliki registar, dok se sada ograničava na pitanje: „Koga trebate?“ Pored čuvara stoji Kolja Sirotin sa svojim knjigama i časopisima na polici.
Blago skrećemo ulijevo i kratkim hodnikom stižemo do biblioteke Kluba. U njoj se nalaze mnoge rijetkosti: prva izdanja Filidora i Petrova, kao i kompletni setovi ruskih i stranih časopisa. Tu je Šahmatni vjesnik, kako onaj koji je uređivao Čigorin, tako i kasniji, koji je do početka Prvog svjetskog rata izdavao Aleksej Aljehin, brat budućeg svjetskog šampiona.
Ovdje je i prva šahovska knjiga samog Tiše – kako su Aljehina zvali dok je bio mlad – šahovski udžbenik na francuskom jeziku od Žan–Luija Pretija, objavljen 1895. godine, s preciznom kvačicom pored svake partije koja je bila odigrana.
Biblioteka Kluba ima hiljade knjiga na različitim jezicima. Mnoge od njih sadrže autograme Grigorjeva i Zubareva. Te knjige su nekada pripadale ovim poznatim majstorima. U jesen 1958. godine, jedan mali dječak stajao je ovdje prelistavajući knjige, potpuno neodlučan šta da izabere. „Uzmi ovu, nećeš zažaliti“, predložio je glas, i pružio mu Umjetnost žrtve od Špilmana. Taj glas je pripadao Davidu Bronštajnu, koji je u istoj ovoj biblioteci pregledao nekoliko partija koje je dječak odigrao, zauvijek urezavši taj dan u sjećanje budućeg velemajstora Jurija Razuvajeva.
Sada je biblioteka zatvorena, ali za nas je napravljen izuzetak, pa ulazimo unutra. Na policama je prašina, na stolovima leže izblijedjeli časopisi iz 1993. godine, i očigledno je da ovdje rijetko ko svraća.
„Nipošto,“ kaže Tatjana Mihajlovna Kolesnikovič, kustos muzeja i biblioteke Kluba, kada pokušavamo proći u drugu prostoriju, „sve bi se moglo srušiti svakog trenutka.“ Zaista, potpornji koji drže krov ne djeluju naročito sigurno.MuzejKluba postoji od 1980. godine. Uglavnom se sastoji od predmeta iz kolekcije poznatog lenjingradskog kolekcionara VjačeslavaDombrovskog. Kada je preminuo, ispostavilo se da su pravo na nasljedstvo polagale dvije žene, od kojih je svaka tvrdila da je udovica preminulog. Pravni haos trajao je prilično dugo i nikada nije u potpunosti riješen. Kolekcija je podijeljena na dva dijela – jedan je kupio Lothar Schmid, a drugi je završio u Klubu.
Tu se nalazi mnogo zanimljivosti: šahovski kompleti iz različitih perioda i zemalja, izrađeni od drveta, porcelana, gline i metala, kao i bogato ukrašene table i reljefi. Biste Voltairea, Napoleona, Puškina i Turgenjeva, koji su u različitim fazama svojih života bili fascinirani ovom igrom.
Takođe su izložene nagrade, priznanja i pehari osvojeni od strane sovjetskih igrača u poslijeratnim godinama. Bronštajn zastaje kod posebne nagrade, dobijene za pobjedu u radio-meču između SSSR-a i SAD-a, koji se odigrao u septembru 1945. Sovjetski igrači su pregazili Amerikance rezultatom 15,5-4,5 i dobili ličnu pohvalu od Staljina. Pedeset šest godina ranije, mladi Devik Bronštajn učestvovao je u tom meču i lako dobio obje svoje partije protiv Santasiera. Prisjeća se da su partije počinjale u pet sati popodne po moskovskom vremenu i trajale između deset i dvanaest sati.
Na počasnom mjestu nalazi se najvažniji trofej – Hamilton-Russell Cup, koji je već bio pomenut. Šahovski sto za kojim su odigrani mečevi za Svjetsko prvenstvo u Moskvi između Karpova i Kasparova, s dvije zastave sa srpom i čekićem, vraća nas u relativno nedavnu prošlost, koja danas djeluje kao daleka prošlost.
-Nastaviće se-