Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Klub (36. nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

(36. nastavak)

Dok su u drugim oblastima – književnosti, muzici, filozofiji, istoriji, kinematografiji – sovjetski ljudi bili odgajani na strogim ograničenjima, šah nije bio pogođen. Nije slučajno da su od kraja 1960-ih do sredine 1980-ih predstavnici drugih profesija – pisci, umjetnici, filozofi, ponekad i poznate ličnosti – napuštali svoje poslove kako bi postali domari, ložači ili čuvari. U šahu se to nije dešavalo. Šah je bio nešto čemu su se posvećivali.

Kineski naučnici iz dinastije Qin bili su skloni ocjenjivanju osobe isključivo na osnovu njenog znanja, ne uzimajući u obzir političke stavove, moralne osobine ili način života, što je tada dovelo do procvata poezije i nauke.

Isto je bilo i u šahu: velemajstori i majstori, koji su se razlikovali po vaspitanju, obrazovanju i nacionalnosti, na kraju su se ocjenjivali isključivo prema svom majstorstvu, talentu i snazi igre.

Izgled Kluba počeo se mijenjati od ranih 1970-ih, dolaskom novog direktora Viktora Davidoviča Baturinskog. „Ovo je institucija, institucija posvećena šahu, i ne ometajte me u radu“, ponavljao je često. „Zašto odvraćate moje osoblje od posla“, rekao je Juriju Razuvaevu, kada je ovaj, kao i obično, odlučio pokazati partiju koju je upravo odigrao Konstantinopolskom. Iz direktorove kancelarije više se nisu mogli čuti kuckanje šahovskog sata i veseli smijeh. Ni sam šef nije igrao, niti su mladi majstori igrali blic u njegovom prisustvu.

Iako je izvana mnogo toga na izdvojenoj kući na Gogoljevom bulevaru ostalo isto, nešto je nestalo. Prisna, opuštena atmosfera bila je izgubljena. Klub je zaista počeo ličiti na instituciju. Godine 1981. održan je posljednji međunarodni turnir Centralnog šahovskog kluba, u suštini jedini tradicionalni turnir koji se u to vrijeme organizovao u zemlji.

Godinu dana prije toga šahisti su dobili na raspolaganje dotad prazni drugi sprat zgrade, na koji je preseljen cijeli administrativni aparat, dok su sobe na prvom spratu zadržane za trenere i instruktore.

U oktobru prošle godine drugi sprat Kluba preuzela je redakcija časopisa 64 – Šahmatnoe obozrenie. Nekoliko mjeseci prije toga, glavni urednik 64, Aleksandar Borisovič Rošalj, dosegao je taj šahovski broj u godinama. Rošalj već više od trideset godina radi u časopisu, još od vremena kada je osnovan, a mladi članovi redakcije uvjereni su da je pod pseudonimom Bobrov, Rošalj objavljivao časopis Šahmatnoe obozrenie još početkom prošlog vijeka.

Promjene koje su se dogodile u Rusiji tokom protekle decenije nisu zaobišle ni šah. Borba koja se razvila oko Kluba – ipak je riječ o veličanstvenoj zgradi u samom centru grada – bila je puna pobjeda, poraza, ustupaka i pravnih procesa. Na kraju su šahisti uspjeli odbraniti svoj Klub, ali su i dalje daleko od toga da ga ponovo učine pravom kućom šahista, kakva je bila nekada. Turobnost, običnost, propadanje, neugledan izgled – sve se ove definicije sada odnose na zgradu koja je nekada bila centar šahovskog života i koja je, bez izuzetka, ugostila sve svjetske prvake druge polovine dvadesetog stoljeća. Dok su krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u izdvojenoj kući na Gogoljevom bulevaru živjeli mecene koji su donirali novac za umjetnost, sada, početkom dvadeset prvog vijeka, opstanak Kuće šahista u potpunosti zavisi od sponzora – zakupaca prestižne zgrade u samom centru Moskve.

-Nastaviće se-